GANGA PARTY - Let iznad gangina gnizda iliti multimedijalno predstavljanje (ne)odbačene tradicije

Zadnja smjena 15. svjetske konferencije Performance Studies International, najveće međunarodna konferencija o kazalištu, suvremenom plesu i umjetnosti performansa ikada održane u Hrvatskoj, predstavila je program pod nazivom Ganga party. Relevantni mediji taj događaj najavili su kao hibridnu izvedbu koja će "kombinirati koncert etno glazbe izvornih gangaša i gangašica ..., s nastupima vodećih domaćih DJ-a i multimedijalnom prezentacijom, a pod vodstvom jedne od naših najeminentnijih etnologinja, Ines Price te Tomislava Pletenca, pročelnika Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu." (http://www.teatar.hr/20183/ganga-party-zakljucuje-psi/)

Navedene informacije samo djelomično opisuju događaj koji se trebao dogoditi, približavajući na taj način predstavljeni projekt jednoj od tema skupa – krivo čitanje. Formulacija koncert etno glazbe u ovom slučaju ne stoji jer arhaično pjevanje poput gange se nikada do sada nije izvodilo u formi cjelovečernjeg koncerta na kojem bi publika sukladno standardnima koncertne produkcije cijeli sat, sat i pol, pomno slušala i analizirala događanja na sceni, uživajući pri tom u varijaciji glazbenih interpretacija. Isto bi se moglo reći i za naše DJ-e koji jesu vodeći ali u krugu glazbenika kojima je tradicijska, arhaična glazba, tj. njezini semplirani predlošci, inspiracija za elaboriranje, eksperimentiranje zvukom. Tek posljednja činjenica je istinita, glavni kuratori projekta Ines i Tomislav organizirali su malu interdisciplinarnu skupinu znanstvenika, umjetnika koji su, svaki na svoj način povezani s terenom, tradicijom, i predstavljačkom praksom, pokušali prodrijeti u smisao gange i neoskvrnutu je predstaviti urbanoj publici.

Posljednja smjena PSI-a predstavila je tek dio atmosfere u kojoj ganga nastaje. Publika je odigrala ulogu neformalne mjesne situacije u kojoj ganga redovito nastaje, u kojoj se stvara i javno izvodi. Neograničen prostor scene i auditorija publici je omogućio potpunu slobodu izbora mjesta za sjedenje, slušanje, slobodnog kretanje ili premještanje. Važnu ulogu u stvaranju privida "pučkog događaja", derneka kako bi ga nazvali naši glavni akteri, odigrale su bukare. Alkohol, posebice vino, sastavni je dio gangaške scene. Vino se pije, dijeli iz zajedničke drvene zdjele "homeopatskog učinka", vlaži od pjevanja umorna grla, vino kruži od usta do usta povezujući sve sudionike događaja, pjevače i publiku. Sve navedeno inicirano je jednostavnom kratkom formom deseteračkog teksta, trajanja tek dužine ljudskog daha, koja kod različitog auditorija izaziva kontrastne reakcije – od najdivnijeg poja do grotesknog drečanja, jednom riječju: ganga.

O GANGI

Gango moja, o moj razgovore, veseliš me kad mi je najgore.

Najprofiliraniji i zasigurno najaktualniji vokalni tradicijski žanr u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini u Dalmaciji kao i u susjednoj Hercegovini i dijelovima Bosne je ganga. Ganga je integralni dio stoljetnog sustava glazbovanja na području dalmatinskog zaleđa koje predstavlja jedno od posljednjih uporišta arhaičkog načina glazbenog razmišljanja posve različitog od standardnih globalnih glazbenih sustava nastalih na tradicijama zapadnoevropske glazbene provenijencije. Grubo, primitivno, nestandardno, netemperirano – epiteti su kojima će osoba strana ovom načinu glazbene komunikacije na prvi susret opisati harmoničnu polifoniju tijesnih intervala koja na slušatelja namjernika uglavnom ostavlja dojam istosti i ponavljanja. Gledamo li to iz perspektive puka koji ju je "proizveo" ona je najsuvremeniji i najpopularniji glazbeni izričaj onaj koji osvaja simpatije, to je zatvoreni krug u kojem se prepoznaju oni najbolji ali od strane poznavalaca koji su u stanju njihovu izvedbu kvalitetno valorizirati. Ganga je termin koji je svojom popularnošću nadrastao lokalno i regionalno značenje. Kao najviše prezentirani i najrašireniji žanr, ganga je postala vrlo prepoznatljivom, pa se i drugi slični vokalni žanrovi u puku često podvode pod termin ganga. Ona je tako postala uvriježeni termin za sveukupno tradicijsko pjevanje dalmatinskog zaleđa, a često i cjelokupnog dinarskog područja.

Po onomu što se može iščitati iz raznih pisanja ganga je jedna od rijetkih tradicijskih glazbenih vrsta kojoj se govori o približnom vremenu nastanka – veže se uz uspostavu Austro-Ugarske okupacije nad Bosnom i spominje se njezin «prijelaz, dolazak» iz Dalmacije odnosno preciznije rečeno iz susjedne Imotske krajine. Podatak koji je pomalo kontraverzan više je puta potkrijepljen iskazima kazivača koji su izričito tvrdili da se u njihovoj mladosti tako nešto događalo. Kontraverzna prije nego li greška, često vezana uz političke i nacionalističke ekstreme, ganga je najvjerojatnije nastala u gradu (Imotski) vezana uz grad ali od seoskog stanovništva koje je dolazilo prodavati svoje proizvode (duhan) i u dokolici ubijalo vrijeme. Potvrdu za to nalazimo u samim tekstovima. Tako doznajemo da je "nju" izmislio Mate i to ne bilo koji nego Škutor – što u Zapadnoj Hercegovini podrugljivo stoji za stanovnika Imotske krajine (Gango moja, ko te izmislija? Škutor Mate, đava ga odnija.). Još jednog Matu spominje ganga kojom Petar Oreč (Di si Mate naučija gangu, u Imocki, idući na vagu.) navodi važnost varoši Imotskog u njezinu širenju i popularizaciji. Sajmovi u Imotskom svake srijede, duhanska otkupna stanica koja od 1884. godine otkupljuje duhan, vješti pjevači, svirači na guslama i diplama, duvanari (šverceri duhana) i torbari, galantari pronosili su je daleko van granica Imotske krajine. Svoju najplodniji period doživljava pedesetih godina prošlog stoljeća, prije dolaska električne struje, prije dolaska televizije. U to vrijeme ponovno putuje van svojih granica, prvo s vlakovima bez voznog reda (Slavonija, Vojvodina) a zatim sa svojim gastarbajerima po evropskim i svjetskim gradilištima.

Prvi su o gangi pisali u tridesetim godina prošlog stoljeća franjevci Branimir Mar(ij)ić i Silvestar Kutleša – Marijić o hercegovačkoj gangi a Kutleša o runovićkom pjevanju koji po opisima odgovara strukturi gange. Marijić je prvi otvorio pitanje o etimologiji naziva gange koje varira od njena ilirskog podrijetla opravdanog povezanošću s albanskom riječi keng - pjesma (Marijić, Rihtman, Petrović) pa do novijih lingvističkih razmišljanja o povezanosti termina s američkom sleng riječi za družinu – gang (Mijatović). Spomenuti Mijatović autor je prve antologije gange (1971) koja je inicirala brojne druge autore na sakupljanje tekstova o gangi (Ljuba Điki, Petar Ujević, Marko Dragić, Vlado Vladić).

U izvedbenom smislu ganga je vokalni žanr kojeg karakterizira izvedba dvaju glasova, dva ili više pjevača (muških, ženskih ili mješovitih sastava). Ganga je višeglasno pjevanje na dah - pjevanje (pjesma) traje koliko i dah glavnog pjevača. Glavni pjevač u pravilu otpjeva - priginja prvih stih sam (inicij), a onda ga u drugom stihu prati grupa pjevača – gangača (guslača) ispjevavanjem samoglasnika muklo «e» ili zvonko «o», kako bi se dobio «savršeni efekt zvučnog jedinstva» (Petrović 1978:3). Broj pratećih pjevača nije određen iako u pravilu prate dva do tri glasa. Treba napomenuti da su moguće varijante pjevanja samo s jednim pratiteljem ali i ona s više od četiri gangača. Melodije napjeva se baziraju na ograničenim tonskim nizovima, uglavnom kromatskim, veličine intervala koje ne odgovaraju današnjim ustaljenim intervalima. Napjevi često i završavaju na velikoj sekundi (ili uzdahom, oduškom) koji se tretira kao konsonantni interval. Lokalno stanovništvo je u mogućnosti prepoznati karakteristike koristeći se lokalnim terminima - najbolje poznaju one oblike koje prakticiraju ili aktivno slušaju a isto tako i oblike iz graničnih područja s kojima su u kontaktu. Termini kojima se koriste uglavnom opisuju radnju koja se odvija tijekom same izvedbe. Glagoli tipa goniti, sijecati, jecati, 'vatati, nazivati, krećati, tresti, priginjati,... označavaju različite radnje koje vanjski neupućeni slušatelji teško razaznaju, kao što teško prepoznaju različite melodijske varijacije unutar jednog žanra. Samo znalci i pomni slušatelji su u stanju raspoznati više načina pjevanja gange, koje se razlikuje od sela do sela, s obzirom na inicij napjeva - "priginjanje", način "ganganja", "praćenja", "vozenja", "preuzimanja" ili "prihvaćanja" nastavka pjevanja drugog stiha, dužine pauze između dva stiha. U isto vrijeme, pjevači koji ju poznaju i izvode svjesni su vlastite uloge i radnji koju je potrebno obaviti tijekom pjevanja. Usmena predaja u prošlosti bila je jedini način učenja gange. Mlađe su je generacije slušajući i imitirajući usvajale, izvodile i usavršavale prenoseći je pri tom novim generacijama. Današnji nositelj tradicije – pjevanja gange – pretežito je stariji živalj koji svojim umiranjem u bespovrat odnosi pojedine stilove pjevanja gange. Globaliziran i standardiziran način života u ruralnim krajevima - domovini gange - ne dozvoljava novim generacijama aktivno, životno, učenje ovog načina pjevanja. Mediji (audio i video) te organizirana folklorna društva postaju načinima i mjestima na kojima današnje generacije imaju mogućnost stjecaja znanja o ovom načinu pjevanja. Broj gangaša u zadnje vrijeme opada poradi manjeg broja prilika za izvedbu. Oni najuporniji se osim u gangaškim gnjizdima (gostionama) nalaze kao dio nastupa folklornih skupina, ili u nekim od neformalnih prigoda poput svadbi, derneka i sličnih narodnih veselica.

O ISTRAŽIVANJU

Pivat oću, pivat je sloboda! Pivanje je moja razanoda.

U takvom ozračju, naoružani osnovnim podacima o glazbenom žanru, pročitanim tekstovima o gangi i dvostihovima samih gangi, uputila se naša mala ekipa put Imotskog sa zadatkom stvaranja smjene - "hibridne suradničke platforme, čije je osmišljavanje u potpunosti prepušteno inventivnosti umjetnika odnosno kuratora". U interdisciplinarnoj ekipi kuratora Ines i Tomislava, spremnoj na traženje i zajedničko komuniciranje, nedostajala je važna karika koju smo trebali pronaći na samom terenu. Osim pjevača, nositelja tradicije, postoji znatan broj ljubitelja gange koji svojim aktivnostima pripomažu popularizaciji i boljem poznavanju ovog zanimljivog glazbenog fenomena. Jedan od najaktivnijih je Imoćanin Tomislav Matković. U posljednjih deset godina Tomislav je osim snimanja brojnih susreta gangaša kreirao web stanicu koja na najpotpuniji način predstavlja ovu glazbenu vrstu. Krenete li na putovanje o gangi bespućima internetskih pretraživača put će vas nanijeti na stranice www.ganga.hr ili www.imota.net. Putnik-namjernik, a takvih je na ovoj stranici sa svih strana svijeta, moći će daunlodirati brojne primjere pjevanja muške i ženske gange Imotske, Bekijske, Najinske, Belevarijske, Livanjske, Duvanjske, Ramske i Kupreške (najduži napjevi su dugi nekih tridesetak sekundi). Na istoj stranici, naš će putnik nabasati na brojne zanimljivosti vezane uz aktivnosti pjevača, na mnoštvo stručnih i znanstvenih tekstova o gangi i zanimljivih informacija o glazbenom fenomenu koji po svojim karakteristikama daleko odudara od današnjeg konzumentskog načina razmišljanja. Sve se predstavljene snimke mogu preslušati a svi znanstveni radovi pročitati.

Tvorac projekta Gangawerk, pokazao se izvrsnim suradnikom iz više razloga. Bivši student filozofije na zagrebačkom filozofskom fakultetu koji čitav niz godina djeluje kao vrlo uspješan radijski voditelj na lokalnim radio stanicama Imotske krajine i Zapadne Hercegovine, prije desetak godina osjetio je "zov" glazbe svojih pradjedova. Od toga vremena Tomo neumorno povezuje dva svijeta onaj gangaški, ruralni, arhaički i suvremeni urbani svijet kojemu je ova glazba strano štivo, koji je u svakom pogledu "krivo čita". Prilikom jednog od brojnih susreta i razgovora sam je naglasio da po rođenju nije bio "predodređen za gangu – nisam je nju slušao dok sam bio mali jer sam rođen i živio u Njemačkoj, ali se jednog dana nešto probudilo u meni... " .

Ganga je neuhvatljiva i neukrotljiva, a ipak silovita kao posljednja pomast; ma koliko se trudili u riječi je nećete moći uhvatiti. Kitit ćete riječi, kao lovac postavljati mamce, ali ona će uvijek ostati neulovljena misao. Da biste shvatili njezinu ćud morate biti s njom od prvog dana života, jedino tako će vam pokazati svoju raskoš savršene harmonije – jer ona je s one strane riječi i pjeva... i ne znaš je li to čovik piva gangu ili ganga piva čovika.
Tomislav Matković (Gangawerk, Malex music 2005)

Iako navedeno zvuči bajkovito, ovo je također slučaj jednog "krivog čitanja", neprilagođena situacija u kojoj pjevačka zajednica samo na osnovi vizualnog izgleda mladića, progresivnog urbanog lika, zakašnjelog hipika, teško propušta u okrilje svoje životne-glazbene komunikacije. Sam Tomo spominje teškoće prilikom "probijanja" do povjerenja gangaškog svijeta, te čvrste, zatvorene, zajednice čiji su kanoni konzervativniji od najkonzervativnijih urbanih razmišljanja. Njegov entuzijazam i neupitan rad na promociji gange otvorio mu je vrata u njen svijet iako je i dalje ostao značajna karika u kulturnom životu Imotskoga. Njihovo nepovjerenje nije slučajno, ono je rezultat višestoljetnog nerazumijevanja glazbe koju zajednice nasljeđuju i prenose, glazbe koja u velikom broju slučajeva nije u stanju premostiti "kulturne" jazove. U slučaju gange, nepravedan odnos urbanog razmišljanja prema ruralnom glazbenom izričaju, najizraženiji je upravo u mjestu njegova nastanka, Imotskom. Isprepletenost suživota koji koegzistira usprkos nesavršenoj komunikaciji simbolički se nadopunjuje u mnogim situacijama. Tako, na primjer, u zgradi nekadašnje (austrougarske) duhanske otkupne stanice, na mjestu gdje su nakon uspješno obavljene robne primopredaje proizvoda (duhana) od radosti seljaci odlazili u obližnje gostione, oštarije i svojim specifičnim pjevom izražavali svu životnu (kratku) radost posebnog trenutka, danas djeluje niz kulturnih organizacija mladih Imoćana. U prostorima u kojima je igrom slučaja iniciran postanak gange mladi alternativci, napredni u svojim razmišljanjima i djelovanjima, s uspjehom grade novu kulturnu sliku grada ne isključujući pri tom pjev svojih predaka. Upravo zahvaljujući Tomi, mladi su "otvorili oči" i primijetili glazbu u susjedstvu, glazbu koja i danas odzvanja po imotskim gostionama.

Korak po korak stvarao se je i odnos naše istraživačke skupine s gangašima. Kroz nekoliko posjeta, terenskih obilazaka, uz Tominu pomoć i stručno vođenje, izgradili smo osjećaj povjerenja prema našim, u početku kazivačima a nakon toga, suradnicima kolaboratorima koji su vrlo svjesno pristali svoje konvencionalne izvedbene metode zamijeniti našim promišljanjima. Neformalni susreti u gostionama, dogovoreni odlasci u gangaška gnizda i domove gangaša, konobe i dimne kužine, formalni nastupi (sijela i smotre) bili su mjesta susreta s kazivačima. Isto tako zanimljiv je bio susret s imotskom kulturnom elitom u kultnom kafiću Paško na organiziranom ganga-partyju sa mladim "statistima" iz Udruge mladih Imotski. Uz druženja, razgovore, kratak suživot s našim glavnim akterima, pokušaj razumijevanja barem jednog dijela njihova jednostavnog a opet tako čudo složenog života, paralelno se stvarala izvedbena koncepcija.
Svaka ideja grupno je razmatrana i ocjenjivana kao uspješna ili neprikladna za naše uvjete. Netemperirano pjevanje poput gange objektivno je vrlo teško transkribirati u medij notnog zapisa standardizirane zapadno evropske notacije. Stoga je pouzdan način prikupljanja gange kvalitetno audio ili video snimanje formalnih i neformalnih izvedbi još aktivnih formalnih ili neformalnih pjevačkih skupina gangača. Raznolikost u načinima izvedbe zahtjeva temeljito zapisivanje raznolikih formi koje se u manjim, ali za nosioce fenomena značajnim, elementima razlikuju. Jože i Kuzma su svojim pomoćnim okom (kamera i fotoaparat) naš novi svijet su pomno bilježili, sakupljajući dovoljno zanimljivog materijala čije bi prikazivanje donekle vizualno ilustriralo naše novo okružje. Sloboda koju su kuratori dobili, u ovoj se fazi postepeno formirala u "predstavljački format prilagođen suvremenom pomaku s proizvoda na proces proizvodnje,...". Teorija se infiltrirala u praksu kroz zajedničko terensko iskustvo, a projekt se postepeno razvijao u izvedbeni koncept predstavljen na zajedničkom performanceu u ZKM-u.

 O GANGA PARTYJU

Ja ne pivam da me kogod čuje, nego da mi srce ne tuguje.

Sudar dvaju svjetova je napokon dogovoren; za mjesto događanja izabran je kazalištni prostor u centru metropole. Osnov scenskog postava smjene je zatvoreni krug pjevača. Krug predstavlja tek zamišljenu granicu između zvuka koji s velikom pažnjom absorbira pažnju publike te zvuka koji emitira težnju ka perfektnoj zvučnoj slici - harmoniji, koju zajednički, s mnogo pažnje, znanja i strpljenja, ravnopravno grade pjevači-gangači. U glazbenom svijetu u kojem je svaka izvedba stvarna, bolja ili lošija, ili ona "prava", problemski i djelatni potencijal izvedbene pogreške jednostavno ne postoji. Publika je ta koja uz pjevače odobravanjem, uzdasima, negodovanjem, gunđanjem ili komentiranjem ocjenjuje svaku od otpjevanih gangi podjednako ocjenjujući tekstualnu i zvučnu odrednicu izvedenog glazbenog broja. Potreba za identificiranjem "domaćeg" terena izvedbe prividno su dočarali video i zvučni simboli (pucketanje vatre, slika ognja). U takvom okružju, idiličnoj situaciji koja na žalost rijetko funkcionira i u mjestu nastanka ovog glazbenog svijeta, autor ovog teksta odigrao je ulogu "inspicijenta". Svakoj glazbenoj situaciji potreban je inicij, fitilj koji kontrolira i inicira različite situacije, a "provociranje" na pjevanje učinilo se djelotvornom komunikacijom na relaciji pjevači - publika. Nastupi pjevača podjeljeni su u nekoliko blokova da bi publika mogla na različite načine doživjeti glazbenu senzaciju kroz igru svjetla i sjene. Prvo takvo iskustvo bilo je čista audio senzacija koja kod prvog slušanja ostavlja dojam – za neke grubosti, primitivnosti, nemuzike, a kod drugih estetski visoko normatiziranog glazbenog procesa gdje timbar i traženje perfektne harmonije predstavljaju zajedničke ideale svih istinskih glazbenika. Simbole su predstavljali portreti pjevača i terenski pejzaži koji su se u PP izmjenjivali na platnima. Pojavljivanje osobne fotografije kod naših je "umjetnika" poticalo stanje zadovoljstva; zajednički su komentirali prikazane likova a sa zebnjom očekivali pojavljivanje vlastitog lika. Atmosferu smjene dinamički "podiže" video prezentacija; Prvi video uradak sinteza je onomatopejskih zvukova seoskog života naizgled kaotičnog i grubog, konfuznog ali u stvari idiličnog buđenja uz zvuke pijetlova, lajanje seoskih pasa, blejanje blaga, zvonjava stoke, rzanje kopitara. Uz zvuke grmljavine i vjetra zvukovno sve navedeno predstavlja suživot zajednice s prirodnim okružjem u kojem koegzistiraju kamen i "geni kameni". Atmosfera polako kulminira novim izmjenama pjevača, ovoga puta osvijetljenih, podignutih sa sjedećih mjesta. Izmjene su češće i brže, reakcije pjevača jasnije i snažnije. Emitira se centralni video clip u kojem se elektronska glazba vješto isprepliće semplovima gange i gusala (Crne oči ispale ti diko). Video prikazuje kombinaciju terenski zapisa i arhivskih fotografija sakupljenih od članova foto kluba iz Imotskoga (Suzana Budimir). Gangaši počimlju nadgangavanje koje predstavlja kulminaciju kontroliranog dijela predstave. Jedno od glavnih načela zajednice: tko jače , tko snažnije, tko brže, upravo u nadgangavanju dolazi do izražaja, dodatno potaknuto muško-ženskim odnosima. Nadigravanje je izvrstan primjer improvizacije u kojoj se tekstovi na licu mjesta sklanjaju, a cijeni se brzina kojom izbijaju tekstualne adute iz grla svojih "protivnika". Ovaj dio nadopunjen je filozofskom interakcijom koja je publiku trebala uputiti na univerzalnost "haiku" forme kojom pojednici nazivaju gangu. Ganganje Wittgeinstainovih stihova u Perićevu prijevodu koji se na platnu vrte na njemačkom i hrvatskom jeziku a koje paralelno gangaši gangaju, više je značilo nama kuratorima i publici nego samim gangašima. Iz nadgangavanja scena prelazi u igraonicu najprisutnije narodne igre na ovim prostorima – šijavice. U ovoj igri nema niti glume niti milosti, konačan rezultat nikad nije unaprijed poznat tako da izvedba od ovog momenta više nije kontrolirana. Igrači se izmjenjuju u igri, gangaši nasumice nadgangavaju, bukara i dalje kruži, publika je sad već dio derneka. Istovremeno, DJ Prulex započinje svoj glazbeni nastup dok se atmosfera mjesta događanja premješta s centralne gangaške pozicije na kompletnu scenu i gledalište. Jednako tako kazališni hodnici, atrij i predvorje kazališta nastavljaju "živjeti" onako kako je to prije nekoliko trenutaka živjela centralna slika na sceni. Imitiraju se tehnike pjevanja, razmjenjuju mišljenja a bukara kruži. Atmosfera je glasna, preglasna, ali komunikativna, poput one na derneku na dan sveca zaštitnika u zabačenom selu dalmatinskog zaleđa, Smiljevu, na primjer... Japanke pokušavaju gangati, Amerikanci su impresionirani, živo se diskutira ponovno o glazbi zaboravljajući da je sve to prije pedesetak minuta započelo kao kontroliran performance odigran u prestižnom kazališnom prostoru. Puni dojmova svi odlaze noseći "poruku" koju im je uručila mala skupina smjelih pjevača: glazbenu životnu priču o drugoj strani prostora čiji je kulturni kontekst vjekovima obilježen otpadništvom, izgonom i otporom. Konačne rezultate s istom strepnjom očekivali su izvođači, kuratori priredbe i organizatori koji su bilo dovoljno hrabri dati nam priliku da ovaj glazbeni svijet predstavimo biranoj publici. Odmak od stereotipne recepcije, na koju ovaj način glazbovanja redovito nailazi, bio je jedini cilj kojeg smo potajno priželjkivali. Kao dužnost prihvatili smo "misiju" glazbene antropologije koja ne podržava obdržanje kulturnih stereotipova nego joj je, dapače, jedna od dužnosti da ih dekonstruira. Živa izvedba, susret s "originalnim" zvukom, kontakt s izvođačima-stvaraocima, upravo je bila prilika pokazati svu životnost koju ganga u svakom svom segmentu proklamira.