Glazbovanje

Najzastupljenija tradicijska glazbala na području dalmatinskog zaleđa su gusle, svirale i diple. Gusle su kordofono glazbalo kod kojeg se ton dobiva povlačenjem gudala preko nategnute žice. Izrađene su od drva, a sastoje se od zvučnog tijela, vrata i glave. Preko zvučnog tijela navučena je životinjska (obično jareća) koža, na sredini koje je probušena rupa radi bolje zvučnosti glazbala, a duž cijelog tijela i vrata napete su jedna ili dvije strune od konjskog repa. Gudalo je napravljeno od tankog i čvrstog komada prirodno zakrivljene grane preko koje je napeta konjska dlaka.

Don Frano Ivanišević bio je prvi suradnik JAZU u skupljanju građe o narodnom životu i običajima. Njegova knjiga "Poljica, narodni život i običaji", koja od 1903. do 1905. godine izlazi u nastavcima tiskana u Akademijinu Zborniku za narodni život i običaje, a 1906.g. objavljena je u cjelini.

Kako ne bi bilo zabune radi se o Omiškim Poljicima (Poljička Republika), a slijedi mali izvadak o guslama, diplama i sviralama:

Alberto Fortis rođen je kao Giovanni Battista Fortis. Sa 16 godina pristupio je padovanskom sjemeništu i postao redovnik augustinskog reda. Putovao je po Europi, naročito po Dalmaciji, Primorju i Istri, o čemu je objavio niz djela, od kojih je najbitnije "Put po Dalmaciji" (Viaggio in Dalmazia, 1774.), nastalo kao rezultat putovanja od 1771. do 1773. godine, u kojem u dvije knjige predstavlja Dalmaciju i Primorje europskoj publici. U prvoj knjizi najveću pozornost dobiva poglavlje u kojem se idealizira život seljaka u zaleđu Dalmacije (Morlaka), dok se u drugoj knjizi raspravlja o mnogim zemljopisnim, gospodarskim i etničkim pitanjima. U djelu se nalazi i verzija Hasanaginice dana u izvorniku i prijevodu na talijanski. Knjiga je imala velik odjek, a na hrvatski je u potpunosti prevedena tek 1984. godine. Knjiga nailazi na kritike prosvjetitelja i izaziva zgražanje nad Morlacima, dok ih Fortis vidi kao miroljubive, plemenite, poštene i gostoljubive.

Ovaj rad je napisan i izlagan na Okruglom stolu o gangi, u Grudama 22, studenog 2013. Tekst je objavljen u posebnom dodatku godišnjaka "Susreti" br. 8, izdavač Matica hrvatske ogranak Grude. Organizator ovog Okruglog stola o gangi bio je Ogranak Matice hrvatske Grude uz suorganizaciju Instituta za folkloristiku iz Zagreba.

O pojmu ganga

Najprofiliraniji i zasigurno najaktualniji vokalni tradicijski žanr u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini u Dalmaciji kao i u susjednoj Hercegovini i dijelovima Bosne je ganga. Ganga je integralni dio, posljednja faza, stoljetnog sustava glazbovanja na području dalmatinskog zaleđa koje predstavlja jedno od posljednjih uporišta arhaičkog načina glazbenog razmišljanja posve različitog od standardnih globalnih glazbenih sustava nastalih na tradicijama zapadnoevropske glazbene provenijencije.1 U svojem glazbenom okruženju, ganga je termin koji je svojom popularnošću nadrastao lokalno i regionalno značenje. Kao najviše prezentirani i najrašireniji žanr, ganga je postala vrlo prepoznatljivom, pa se i drugi slični vokalni žanrovi u puku često podvode pod termin ganga. Ona je tako postala uvriježeni termin za sveukupno tradicijsko pjevanje dalmatinskog zaleđa, a često i cjelokupnog dinarskog područja.2

Kao što već svi znate od sredine studenog 2010. ojkanje je upisano na UNESCO popis ugrožene svjetske baštine.
Pod ojkavicom, u ovom slučaju, se misli na stil pjevanja s karakterističnim potresanjem glasa, pjeva se na poseban način "iz grla", a traje koliko i dah glavnog pjevača i pratitelja. Takvo pjevanje srećemo već od Karlovca, preko Like, Dalmacije, Hercegovine pa sve do Konavala. Elemente tih pjevanja lokalni puk obično označava kao stara ili starovinska pivanja. Takvo pjevanje u Cetinskom kraju nazivaju se treskavica ili vojkavica, u Dalmatinskoj Zagori ojkalica, u šibenskom zaleđu ojkavica, u Ravnim Kotarima i Bukovici orzenje, u Lici rozganje, u Hrcegovini i Imotskoj krajini staro pivanje ili putničko pivanje. To je ostatak arhaičnog pjevanja koje je ovdašnji narod sačuvao kao dio vlastitog identiteta.
Iz tog "prapjevanja", iz tog arhaičkog stila vremenom su nastale ganga i rera te slična pivanja. Dakle ne misli se u ovom slučaju samo na pivanje iz dalmatinske zagore, već se radi o punom širem kontekstu. Ojkavica je dobila ime od ovog "oj", što bi se reklo radi se o tkz "dozivalačkom" stilu pjevanja.

Ministarstvo kulture na temelju članka 12. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine" br. 69/99, 151/03 i 157/03) i članka 9. stavka 1. Pravilnika o registru kulturnih dobara Republike Hrvatske („Narodne novine" br. 37/01), donosi

RJEŠENJE

Utvrđuje se da ganga s područja Imotskog i Vrgoračke krajine ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu članka 9. stavka 1. alineja 2. i 3. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Rad je predstavljen na Petnaestoj konferenciji Performance Studies International koji se održao u Zagrebu od 24. do 28. lipnja 2009. godine. Vijest o konferenciji možete pročitati OVDJE

Zamračenu pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih po kojoj sjede ili šetaju posjetioci ističe središnji krug sastavljen od stolica namijenjenih izvođačima osvijetljen "spot" reflektorom sa plafona. Projekcija vatre koja prekriva scenu dolazi s glavnog pulta, s projektora 4. Za audio pultom DJ Tomo diskretno pušta glazbu po svojem izboru, dominiraju radovi Gangawerka... Na pozornici četiri velika platna, na kojima se u različitim intervalima vrti powerpoint projekcija s portretima izvođača - gangaša, gangašica, zatim projekcija atmosfere koju smo za vrijeme terenskih obilazaka foto aparatom zabilježili (Joža, Kuzma). Na stolu u lijevom uglu na stolu postavljena inox bačva iz koje se u 10 bukara nalijeva vino. Pozornicom kruže leci koji upućuju publiku na upotrebu bukare, na njeno cirkuliranje, ritualno ispijanje i nazdravljanje s krugom ljudi koji zajednički ispijaju, dijele, sadržaj bukare. (Ganga party, sinopsis)