Duvanjsko područje neupitno dio je ukupnog gangaškog područja1, s kojim nedjeljivo dijeli i način pjevanja, ali i ono što se pjeva (usmeno književnu tvorbu). Budući da su Sinjani starinom Duvnjaci i Ramci, a ne pjevaju gangu nego reru za zaključiti je da se i način pjevanja i naziv izvedbe tijekom vremena mijenja(o). I da su moguće pretpostavke da u doba odseljavanja oko 1687. - 1690. naziv ganga ili nije bio nazočan u ljudi ovih krajeva ili su oni kao doseljenici tijekom vremena iz nekih nama nepoznatih razloga prihvatili sasvim novi navedeni naziv. Kao što se u narodu često povezivalo ime s oblikom navodnog izgovora pratećih glasova kada je u pitanju ganga, vjerojatno se ista tvrdnja veže i uz nastanak imena rera. U svakom slučaju misterij gange nastavlja živjeti kao i dvojba jesu li rera i ganga ista vrst pjevanja. Po stavu, snazi koja je potrebna za izvedbu i ulozi u životu ljudi, oni to jesu. Po mišljenju etnomuzikologa oni isto tako to jesu: «Ganga i rera istovjetni su oblici narodnoga pjevanja.»2
Značenje pojma ganga3 u području njezina izvođenja je dvostruko:

1. pjesma
2. višeglasno skupno pjevanje pjesme - ganganje.

Značenje glagola gangati je također dvostruko:

1. pjevati gangu/pjesmu
2. pratiti pjevača u pjevanju gange/pjesme.

Ovakva dvostrukost značenje na neki način stvara i određene nepreciznosti u izričajima koji se odnose na gangu. Ukoliko poznajemo praksu gangaškoga područja onda će nam ipak biti jasno da usmenoknjiževna tvorba koju gangaši pjevaju promjenom načina izvedbe, recimo kao bećarac ne zadržava ime ganga za stihove koji se bećarcem izvode, oni postaju bećarcima. Iz ovoga je idljivo da pojam pjesma koji se izriče imenicom ganga prvenstveno se ne odnosu na usmeno književnu tvorbu, nego i na nju i na njezinu izvedbu i pjesma/ganga je pjesma u onom smislu u kojemu za svaku glasnu izvedbu bilo kojega teksta, njegovu glazbenu (vokalnu ili instrumentalnu) izvedbu izreći ćemo da se u daljini čula pjesma, ali ne nužno kao tekst kojega se pjeva nego kao izvedbena ukupnost. Ono što gangaši pjevaju, tako iako rijetko odvajano od načina izvedbe ipak je nužno odvojiti u govorenju o gangi kako bi se znalo o čemu se zapravo govori. S obzirom na prirodu «pismica» njihov gotovo isključivo deseterački stih, u pravilu rimu završnih riječi svakoga stiha, te s obzirom da se uvijek radi o pjesmama s dva stiha imenovanje ove usmeno književne tvorbe ne bi trebalo predstavljati neki veliki problem. Uzmemo li u obzir da se ove usmenoknjiževne tvorbe u različitim formama izvođenja pojavljuju na čitavom hrvatskom prostoru ne će biti pretenciozna ako im i damo hrvatsko ime. Drugi dio imena bi se odnosio na preciziranje broja stihova koje ove usmenoknjiževne tvorbe sadrže. S obzirom na to da one iskazuju cjelovitu pjesmu, da su djelo u smislu ostvaraja, a već u navedenom djelu Anđelka Mijatovića u podnaslovu se koristi, po mom mišljenju, odgovarajući iskaz «pismice», treći dio trosložnog imena se sam od sebe nameće: hrvatske dvostih pismice. Svaka hrvatska dvostih pismica u trenutku vlastite izvedbe i s obzirom na njega dobiva ime sukladno načinu njezina izvođenja: ganga, bećarac, rera, ojkavica, treskavica, brojalica... što govori da se ono značenje pjesme prvenstveno odnosilo na njezinu izvedbu i to u smislu ukupnosti stihova i njihove izvedbe. Ova pod gangom neodvojivost pojmova govori nam o uvjetovanosti dužine pjesama načinom njihove izvedbe.
Tako je način pjevanja primoravao usmeno književnog pjesnika, da svojim tvorbama da odgovarajući oblik i dužinu primjerenu načinu izvođenja. Ta kratkoća forme hrvatskih dvostih pismica čini ih s jedne strane «sitnežom» kojega nitko ne uvažava i s druge strane formom koja u veoma malom broju slogova mora izreći motive, temu, ideju: cjeloviti svijeta djela, makar u onim umjetnički uspješnim ostvarajima. Ako je se istrgne iz njezina izvođačkoga konteksta, a uglavnom jest, jer on gotovo umire, ove hrvatske dvostih pismice ostaju ponekad lebdjeti u zraku kao nedorečene tvorbe ili samo njima (gangašima...) razumljive tvorbe koje se onda olako odbacuju kao nevrijedan materijal. Pokušavajući pronići u pjesništvo japanske haiku poezije, ukoliko želite biti više od čovjeka koji uhvati po koju pjesmicu kao osobni intimni izbor, nužno ćete se morati uputiti u proučavanje njezina zen-budističkog konteksta. Hrvatske dvostih pismice s druge strane od vas će zahtijevati tek nešto strpljenja za razumijevanje narodnog života, njegovih duhovnih težnji i njegovih običaja, no, zanimljivo je koliko malo strpljenja imamo upravo za samospoznaju.
Po mom dubokom uvjerenju ganga je neodvojivo povezana s ljubavnim običajima područja u kojemu se izvodi kao i društvenom položaju njezinih tvoraca i izvođača u državnim tvorbama koje su obuhvaćale spomenuto područje. U podjeli gange najčešće se ona pokušava podijeliti po tome tko su njezini izvođači, muškarci ili žene, jer se kao višeglasno pjevanje izvodi u skupinama muškaraca ili žena, rijetko osim kao iznimno dopušteni eksperiment pojavljuje se mješovita ganga, a i tada jedan od glasova (češće muški) pokušava postići visinu, boju i ton glasova s kojima je izvodi. Međutim, držim da je ovakva podjela opravdana s etnomuzikološke pozicije, dok razmatrajući gangu kao usmenoknjiževnu tvorbu ona govori vrlo malo. U tom smislu gange su se pokušavale svrstavati najčešće prema motivima svojih stihova. Tako da su one okupljane s obzirom na svoje sadržaje, ono o čemu govore, a tih se motiva onda množilo tako da je ustvrđeno da je ona govorila o svemu pa tako naslovi koji govore o sadržajnom karakteru hrvatskih dvostihovanih pismica izgledaju primjerice ovako: Ljubav, Djevojke o ljubavi, Stara (bivša) ljubav, Momci o ljubavi, Momci i djevojke, Muškarac o sebi, Barabe/bećari o sebi... Ovakvo grupiranje je odavalo dojam sređene građe i preglednosti. Pa ipak mi se činilo da se u ukupnosti pjesničkog iskaza tek progovaralo o grupacijama pjesama u kojima je naglasak na ovim ili onim motivima koji onda određuju pripadnost tih hrvatskih dvostih pismica u ovu ili onu skupinu ili pak pojavu jedne te iste hrvatske dvostih pismice u više grupacija. Ono što se meni osobno čini jest da u širem obzoru nitko se nije usudio izreći sud o karakteru hrvatskih dvostih pismica. A po mojem uvidu u tekstove pjesama i iskustvenu gangašku praksu taj karakter je dvojak.
Govoreći o gangi često bi se hrabro izricalo da su to pjesme koje su većinom ljubavnog karaktera. One kao pjesme mladosti, po mome osobnom sudu, pjesme su, u širem kontekstu gledano, ljubavnih običaja gangaškoga (a time i duvanjskoga) područja. Kao takve one u središtu svoga zanimanja imaju ljubav, mladenački život, odnose i suodnose u užem društvenom konteksta mladića i djevojke, momkovanje i curovanje i sve u svezi s življenjem tih pojmova na ovom području.
Ljubav kao ideal. I ljubav kao čeznuće. Ljubavni običaji kao praksa u kojoj se ljubav ostvaruje ili ne ostvaruje. Prostor u kojem se živi i odrasta, ljubav koja se osjeća za svoje bližnje, svoj rod i dom. I kroz sva zbivanja, zgode i nezgode, ratove, zatvore, patnje uvijek neka ljubavna čeznuća za onom dragom konkretnom utjelovljenom ljubavi u nekoj tamo ženi ili muškarcu, kojega se ljubi, često, i nakon ove njegove ovozemne egzistencije. Društveni i obiteljski odnosi, tradicijske običajne sveze i okolnosti ljubovanja i ljubavi.

Druga jasno izražena karakteristika gange (i njezinih stihova) jest da je ona pjesnička reakcija na političku i društvenu stvarnost u tom je smislu najčešće pjesma pobune i protesta. Ima i tvorbenih nastojanja u službi represivnog državnog aparata, jer su one nastale kao potreba tog istog aparata u pokušaju promjene odnosa prema toj i takvoj državi. Ganga kao sredstvo promocije političkih stavova i hrvatske dvostihovane pismice u toj službi nisu iznenađenje za one koji znaju omiljenost ovoga načina pjevanja i njegovu sveprisutnost u životu ljudi na ovim područjima.
Ona je ono što prirasta k srcu izrastajući iz srca kao krik koji doziva budućnost, nikao iz prošlosti, za sada i ovdje i sva vremena. Hrvatske dvostih pismice jakog propagandnog naboja, agresivne manjine koja je zahvaljujući posebnom društvenom statusu prkosila gangaškoj većini teško je uvrstiti u bilo što osim u protestne pjesme protiv stava vlastite većine, ali, naravno, sasvim drugačije naravi od onih koje su kao istinske protestne pjesme bivale razlogom političkog progona.
Poseban gangaški proizvod su i gange o gangi.
O gangi kao glazbenoj formi, mogu tek iznijeti svoj skromni sud, da ona snagom vlastite izvedbe izlazi iz glazbenog područja koje pokriva pjevanje očuvanih nježnih i ugođajnih melodija kojim se pjeva lirika ovih područja, ali opsegom i snagom tona, također, i iz svečanog pripovjedačko-pjevačkog tona guslara.
Dr. Branko Marić proučavajući njezinu glazbenu formu došao je do zaključka da starost gange “seže nedogledno daleko”. Iako je njegova tvrdnja iz istog članka o nastanku gange oko 1900. u Imotskoj Krajini, koja se onda proširila na ostala područja izazvala dosta bure u kasnijim raspravama.
Naime, on je tu tezu izrekao kao tvrdnju još živih govornika sjećanja. Zanimljivo je da u toj tvrdnji o tako «kasnom» nastanku gange on nije vidio osporavanje vlastite stručne etnomuzikološke tvrdnje da njezina starost «seže nedogledno daleko». S obzirom na duvanjsko ramski egzodus u Cetinsku krajinu koncem osamnaestog stoljeća i pošto je na tom širem području nazočan gotovo istovjetan oblik glazbeno pijevnog izričaja s drugim imenom ne preostaje nam drugo nego se usuditi na neke zaključke. Tako, reru, držim moguće je shvatiti ili kako konzervativniji oblik duvanjskoramskog pjevanja ili njegov specifični spoj sa sličnim glazbenim tvorbama sinjskih starosjedilaca. Iz ove činjenice postojanja «istovjetnog», ali i specifičnog oblika pjevanja u mjestu za koje se zna da se u ne tako davnom povijesnom trenutku naselilo pet do osam tisuća ljudi s današnjeg gangaškog područja nužno je povući neke zaključke. Ili je ganga postojala i ranije na duvanjsko-ramskom području pa je u njezinih prognanika doživjela jednu vrstu ponosnog konzerviranja njezina izgleda ili je ona kao živa praksa dobivala i specifične elemente starosjedilačkih sličnih glazbenih formi. Ili je uopće nisu prakticirali, pa se na tom prostoru susreću s formom koju prihvaćaju i koja se s obzirom na današnju pjesmu njihova kraja ipak u bitnome mnogo i ne razlikuje.
Ukoliko je ganga nastala oko 1900. je li negdje u isto doba nastala i rera? Ako je ganga tek specifični proizvod novih prilika, je li i rera nastala s obzirom na slične okolnosti.
Nakon svih ovih više pitanja, nego li zaključaka: čini mi se da teorije po kojoj se baš neki sjećaju kako je nastala i tko ju je izmislio, pa i pjesme o tome, više su reinterpretacija prošlosti nego li njezina povijesna istina. Istina je da postoji veliki broj hrvatskih dvostih pismica iz ranijih razdoblja, kao i to da njihovi zapisivači nisu ih vezivali uz samo jedan način pjevanja, znajući iz prakse da se hrvatske dvostih pismice mogu pjevati na različite načine, te je isto tako istina da ih nisu imenovali kao gange niti na ovim područjima. A i imenovanje ovoga načina pjevanja gangom, ukoliko ju se tako nazivalo od davnina i ako je ono neupitne povijesne dubine, očito nije izdržalo praksu Cetinske krajine da se pjevanje istoga tipa već tada zove ili kasnije nazove rerom.
Razlozi ekspanzije gange po mojem osobnom sudu, a moguće i njezina novog imenovanja, su promijenjene društvene okolnosti u kojima su živjeli ljudi ovih prostora. Ono što su ranije u strahu i skrivećki pjevali postaje javnom stvari, ispunja prostor. Mladež se slobodnije kreće vlastitom zemljom, i taj duh oslobođenja potiče ih na slobodno izražavanje vlastitih osjećaja. Za razliku od turskih vremena kada je svako noćno putovanje bilo pisanje vlastite smrtne presude pod novom austrijskom i ugarskom upravom povećava se osjećaj opće sigurnosti. Putovanja i noćne šetnje postaju normalna stvar. Ljubavni običaji se bez straha prakticiraju u svojoj punini. Navodeći ih tek kao pjesmu ilustraciju Stojan Rubić i fra Anđeo Nuić, ne uvrštavaju ih u zapise usmeno književnog blaga na duvanjskom području. Iako je iz svega razvidno da one hrvatske dvostihovane pismice kao usmeno književne tvorbe postoje. Naime, imenujući nazive dijelova tijela u duvanjskom području oni kao ilustraciju navode: «Noge doli drugčije se vele gnjati, Tako se piva babi staroj:

Stara baba, grbavo čeljade,
Pokrij gnjate, pobljuva se na te.»

Ono što je u svemu tome zanimljivo jest da oni ne navode da se ovaj hrvatska dvostih pismica zove ganga ili da je se tako izvodi, ali je iz njezine forme, iako izrijekom to nije rečeno, vidljivo da se radi o cjelovitu i dovršenu ostvaraju. Kojega se, pretpostaviti je, u izvedbi ostvaruje na više mogućih načina. Isto tako, vjerujem, da je ganga neki novi način pjevanja mladeži koji se protivio dobrim starim običajima, a koji nekom neobjašnjivom lakoćom potiskuje stare oblike pjevanja i izvedbi ovih hrvatskih dvostih pismica, uvjeren sam da bi to vrijedni zapisivači usmeno književnog blaga ipak zabilježili. Nagla rasprostranjenost na sasvim određeno područje (zašto ne šire?) i najveća omiljelost ovog glazbenog izričaja na tom području nekako se protive logici ponuđenih argumenata, ono što je također vrlo zanimljivo jest da svi proučavatelji ove vrste pjevanja datiraju ga duboko u povijest.
Cvjetko Rihtman gangu drži ostatkom glazbene prakse predslavenskih Ilira i proučavajući glazbenu ostavštinu na ovim područjima dolazi do zaključka da naslijeđeni načini pjevanja po područjima se razlikuju s obzirom na obitavanje različitih ilirskih plemena u prostoru.
Ganga-hrvatska dvostih pismica je neodvojivo povezana sa svojim načinom izvedbe jer on iz fizioloških razloga traži kratkoću pjesničkoga ostvaraja. Stihovi se mogu jasno razumjeti ponajprije u onom dijelu koji se čuje bez pratnje drugih glasova i koji se zove (za)počinjanje, a u kojemu je gangaš otpjevao jedan ili gotovo oba stiha, trebalo je primjeriti dužinom mogućnošću plućnih kapaciteta i glasovne izdržljivosti pratećih glasova da isprate pjevača u makar jednom, a najčešće jednom stihu plus prvi stih iza cezure, te rijetko u pjevanja gotovo oba stiha u cijelosti. Za onoga koji pjeva prvi glas kaže se da piva, vodi, a da u trenucima kada naglašava melodijsku posebnost kaže se da priginje. Za one koji najčešće višeglasnim usklađivanjem s vođenom melodijom prateći pjevača alofonima vokala o i e, ponekad i drugih vokala kaže se da prate, gangaju ili gusle. Ovaj način pjevanja odabrao je deseterac kao najčešći i gotovo isključivi stih vlastitih tekstova.
Za razliku od epskog deseterca koji u junačkim pjesmama nije tražio rimu, ganga je gotovo postavlja kao uvjet.

Diko moja priko polja priđi, poljubi me pa opet otiđi.
One hrvatske dvostih pismice koje nemaju rimu na kraju prvog i drugog stiha, u kojima stihovi nisu u sroku mogu se držati iznimkama. Ipak, u tim odstupanjima, relativno je veliki broj onih pjesama koje su rimu stihova zamijenili unutarnjom rimom, rjeđe u oba stiha, a češće samo u drugom stihu.

Srok se ostvaruje riječju pred cezurom i na kraju stiha:
Švercam marke, samo iljedarke, ljubim svaku, staru i nejaku.
Misečina, al mog dragog nema, da je tavno, već bi doša davno.

I na koncu postoje pjesme iznimke koje se pjevaju tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća, po koja vjerojatno i ranije, u kojima se s nakanom narušava ustaljeni način građenja hrvatske dvostih pismice:
Piva pivac u šupi na rudi, ne boji se ni pratrova ćuke.

Očekivana rima je izostavljena, a drugi stih u naizgled nemotiviranom odnosu prema prvom stihu. Poetika osporavanja tradicije nije zahvatila jačega maha jer je upravo tih godina i gasila se dotadašnja sveprisutna gangaška praksa.
Tako umiru i one koje su očito nastajale kao svjesna odstupanja od uobičajenog načina gradnje.
Moj se dragi vozi na motoru: kroz kabinu, ispala mu leđa.

Broj ovih ostvarenja je relativno mali. U navedenoj Mijatovićevoj zbirci skoro da ih i nema. Ganga baš u tom vremenu polako prestaje biti glazbeni okvir ljubavnih običaja, oni polako postaju dio povijesti, u početku se modificirajući, da bi danas bili gotovo dokinuti.

LJUBAVNI OBIČAJI I GANGA

Ja na Cisti mala na Lovreću, ja na Lovreć mala kaže ne ću.
Koliko ove stihove može razumjeti netko tko nije iz ovih područja gdje se pjeva ganga. Što njemu u ovoj pjesmi može biti od nekog značaja da bi ga uputilo na to da se radi o iznimnom ostvaraju usmeno književne prakse. Ako je neka udaljenost između Ciste i Lovreća razumljiva i onima kojima je to negdje ipak bogu iza leđa, to da netko ide i svladava tu udaljenost izrečeno je vrlo suptilno i minimumom uporabljenih jezičnih sredstava. Tek što smo u prvom stihu saznali za udaljenost koja dijeli dvoje zaljubljenih u izričaju «ja na Lovreć» osjećamo svladanost te razdaljine i logika slijeda bi bila da kad je već ta zapreka svladana ljubav se i ostvaruje. No pjesnik upravo tu nudi iznenađujući završetak. Ljubav se ne će realizirati jer ona koja je voljena izriče svoj stav, a on je, ma koliko se mi učili iznenađujućim obratima ipak neočekivan. Iako čitana i ovako izvan konteksta ljubavnih običaja, za onoga tko je želi iščitati, ili tko u njoj prepoznaje mogući poziv na čitanje uopće kao vrijedne pjesničke tvorbe, ipak može dobiti oćut poruke usmeno književnog pjesnika. No, ako je stavljate u gangašima samorazumljivi kontekst da je običaj da momci pješice u noći idu k svojim djevojkama i da ih onda tiho zazivaju na prozoru i očekuju kako će njihov hod biti nagrađen cjelovečernjim druženjem u djevojačkoj sobi s odabranicom njegova srca, vjerujem da tek tada u nijansama i rasponima očekivanja i stvarnosti možete vidjeti istinsku dubinu navedenih stihova. Već sljedeći stihovi, ne traže gangaški kontekst, oni su gotovo univerzalni u prikazu vlastite «dične» mladosti.
Baraba sam i more mi biti, ljubit cure, pa ji ostaviti.

Svjetska boema u momkovanju gangaškog područja dobiva i svoju epsku dimenziju. No o tome ćemo više u onom dijelu u kojem ćemo govoriti o protestnom karakteru ovih hrvatskih dvostih pismica. Sada su ovi stihovi tek izazov njihova kontekstualiziranja u izvedbenu i običajnu praksu duvanjskog (i sveukupno gangaškog) područja. Možda ih i ne možemo čuti u svoj njihovoj nijansiranosti ako ima ne suprotstavimo sljedeće stihove:
Ne ljubi se kog se uzet ne će, jer su teške divojačke kletve.

Jer je teška djevojačka suza. Teško onom na kog ona pane. U takvom kontekstu dubina onoga baraba sam i njegova snaga dobiva tek punu dimenziju. Jer mu može biti, malo samohvale, on to i čini, jer je takav. Postavlja se pitanja je li to tako dično kao što pjesma kaže, ali onda ulazimo u moraliziranje koje pjesnik i onaj koji bira gangu za izvedbu (izvođač) očito prijeziru. Ova ganga, s kojom smo pokušali kontekstualzirati prethodnu ima gotovo poslovični karakter.
U silnim i nesilnim večerima, u onima okupanim mjesečinom ili onima koje nazivaju tavnim miješaju se i isprepliću iskonska čežnje i njihovi ljubavni ostvaraji.
Nemoj, mala, kazivati rodu da barabe poljube pa odu.

Ono što se događa između dvoje mladih treba ostati njihova tajna. Kako bi se znalo uobičajeno i karakteristično obrazložiti i ojačati «to se ni rođenoj majci ne govori».
Zašto plačeš, ta nisi nejaka, i bez mene imade momaka.

Treba uvijek imati opreza kod doslovnog shvaćanja ovih i ovakvih pjesama, jer uvijek treba uobziriti malo momačke samohvale i potrebe da se istakne svoje momačko i ljubavničko umijeće. Ovdje u ovoj pjesmi očito se radi o rastanku dvoje mladih u kojemu on kao emocionalno neosjetljiv iskazuje vlastitu nadmoć i upućuje svoju partnericu na druge momke i njih kao nadomjestak vlastite emocionalne uskogrudnosti, koja tek uzimanje vidi kao potpunu ljubav. Ukoliko ju je ikada volio onda vjerojatno ovakva navodna nadmoć bi bila neprirodna, ali ukoliko je ovo istinska pjesma onoga koji se poigrao s nečijim osjećajima potencijalni pjesnički odgovor bi mogao biti:
Znat ćeš dragi, što je moja kletva, kad te bude trgala Neretva.

Ipak u većini slučajeva na ovom morlačkom ljubavnom poprištu žestinu ostavljene zamjenjuje njezina veličina i postojanost u vlastitom emocionalnom opredjeljenju:
Kun ga majko, nisi ga rodila, ja ne mogu, jer sam ga volila.

Kako staviti u suodnos sadržaje dviju sljedećih hrvatskih dvostih pismica osim kao raspon u kojemu se rađa tragedija:
Svaka luda, koja mene čeka, deset san ji oženiti reka.
Ja sam svoju rješila sudbinu, il za dragog ili u ledinu.

S jedne strane neobveznost i olako postupanje, a s druge strane gotovo fatalno pristajanje i sudbinski izbor. Kazuje se da su momak i djevojka znali godinama siliti a da je u tim intimnim trenucima osim razgovora pogleda i po kojeg uzdisaja našao se tek poneki ukradeni poljubac:
Očiju mi, kojim sada gledam, dok sam cura ljubiti se ne dam.

Ili što je ipak mnogo realnije da se igrala ona stara igra «vrline javne poroci tajni»:
Ljub me dragi, al me ne odaji, i druge se ljube u potaji.

Jer i oni koji su u samohvali znali da pretjeruju u opisu vlastitih ljubavnih uspjeha znali su se zabrinuti kada je njihov istinski osjećajni izbor bio u pitanju:
Kaži pravo livado zelena, je li moja mala poljubljena?

Sila kao središta života. Odlazak na njih i povratak kući. Ljubav kao velika pozadina
svih zbivnja. Ali postoji i ono doba godine, toplije i radno, u kojemu sila nije bilo, ali su zato postojali derneci, nedjelje, kola:
Ja sam svoju malu bezecovo Kad je bilo Srce Isusovo.

I zamirio i osigurao za sebe. Bezecovo, čovječe! Ovaj ljubavni svijet slobodnih dolazaka i slobodnih pristanaka, slobodnih odluka i slobodnog izbora bio je i svijet mjerljivost ljubavnih odnosa jer je svaka od tih ljubavi imala svoju konkretizaciju u svojoj svrsi, a to je budući bračni suživot.
Iđe Božić, iđu sveti dani, ne ćeš, mala, proći kao lani.

Očito iz nekih razloga nije došlo do realizacije ljubavnog odnosa, a Božić u ovom smislu odgovara onom običajnom obrascu da se u vrijeme prije njega u studenom ili poslije njega u siječnju i veljači uglavnom vjenčavalo u duvanjskom kraju.
Iđe Božić, iđu moje brige: ko će ući u pratrove knjige.

A u onim trenucima kada je dolazilo do narušavanja uobičajenih ljubavnih običaja poduzimali su se isto tako običajni ali prijeki putovi o čemu smo već pisali navodeći istu pjesmu:
Vinčaj, pratre, potriba je taka, oćeš, ne ćeš, ja sam je umaka.

Naravno ova «konačna» rješenja nisu ometala sjećanja na dane ljubovanja kada ste negdje u tuđini:
Zavelime, moj debeli lade, što pod tobom roške cure rade.

Kad vam se sve stisne u jednu veliku čežnju i ljubav za dragu i ljubav za domovinu ili tek one naslućene ljubavne mogućnosti u oku djevojačkom. Roškuljice, umiljata seko, došo bi ti da nisi daleko.
Osim Rožana u tuđini, znala je ovo biti i pjesma momaka iz šireg duvanjskog i gangaškog područja u vlastitom kraju i domovini, jer putovanje do djevojke Roškuljice zahtijevalo je minimalnih pet do sedam kilometara pješačenja tamo i još toliko ovamo (odnosno natrag), i naravno još i puno više. A kad se već uđe «u sobu gdje je sag» i kad se nakon zvanja i ostane, kada u željama i čežnjama ostaje neizrečeno i neurađeno, ali nazočno i vidljivo:
Doša dragi, ne zna da govori, samo gleda kako lampa gori.

U ovoj slici promatrača kao da je vječnost neiskazane čežnje koja sputava i um i jezik i ruke, ali od koje izgara onaj koji kao samo gleda kako lampa gori. I izgleda da se to ipak uočava i prepoznaje. Uvažava i cijeni, pa traje.
A znalo se događati da se oči zagledaju u djevojku koja je već stasala, ali se još iz ovih ili onih razloga nije pocurila. Ili je uistinu još premlada ili ima stariju sestru koja se još nije udala. U takvim slučajevima može doći do tihog nesporazuma:
Zovi, lolo, džaba ti je zvati, ja nejaka, ne ću otvarati.
Nije da ne bi, nego.

A u onim curskim danima, i te kako se pazilo koja je večer kada se zove: je li silna il nesilna, pa na neki način ako niste dolazili u srijedu subotu i nedjelju, a pogotovo u subotu, djevojka zna i želi dati do znanja da u izboru večeri koje se događa zvanje postoji skrivena poruka.
Nije, dragi, utorak za sila, di li ti je glavna večer bila.

U ovom konkretnom slučaju izravnog zamjeranja, odluka koja će slijediti nakon poruke odaslane pjesmom dobiva na svojoj težini. Logična posljedica bi bila odbijanje, ali i prihvaćanje s opomenom, s pročitanom porukom postupka, ali ipak. Dati do znanja da se zna i nije da se ne zna.
Kad subota prođe mi bez sila, ko da nije nikako ni bila.

U ovoj pjesmi očituje se sva snaga običaja. Njihova posljedica na emocionalni život čovjeka na ovim područjima. Emocionalna gibanje u njihovu ritmu. Kako u izboru pjesama kojima sam htio približiti svijet gange nekako se do sada događalo da u odnosu momka i djevojke momačka pozicija bude naglašenija i dominantna, ovakav izbor s obzirom na predrasude o ovim prostorima može ih dodatno osnažiti, ali radi istine o zbiljskim odnosima treba izreći da u ljubavnim običajima djevojke su na neki način imale odlučujuću ulogu.
Istina je one nisu mogle otići pod prozor momka koji joj se sviđa i u tome se očitovala njezina pasivna ženska uloga. Morala je strpljivo čekati. Ali u samim činovima nagovaranja da se dođe zvati - ona je donosila odluku. Kada momka zove pod prozorom - ona je opet donosila odluku hoće li ili ne će ući. I ponovno kada mu dopusti ući ona je ponovno odlučivala hoće li ili ne će ostati do zore. A i u samom gangaškom izvedbenom odnosu (pripivavanju kao dvosmjernom ili tek jednosmjernom odašiljanju poruke) u kojemu stihovima koji se pjevaju izriče se osobni doživljaj muško ženskih odnosa ni djevojke nisu bile nimalo nježne i obazrive kada je trebalo «obračunati se» s onim tko je takav obračun «zaslužio».
Eto vam ga, meni je izmoda, dok sam tila za menom je oda.

Odbaciti i još uvrijediti, ipak to govori ne o emocionalnoj hladnoći i nezainteresiranosti nego o dubokoj potrebi da se uzvrati, a onaj tko uzvraća udarac otkriva prije svega ipak svoju emocionalnu ranjivost.
Kako razumjeti sljedeću pjesmu, ako u njoj ne želimo vidjeti ništa osim doslovnoga iskaza:
Ne volim te, pa ne volim, diko, ne može me natjerati niko.

Navodno ne voljenje i tobožnje primoravanje koje nikako nije moguće u potpunoj su kontradikciji s izrazom diko (ponosu moj, moja ljubavi). I tko bi to ispjevao pjesmu ljubavi koje nema.
Vidi moje kako mi se mota, je li mi je ostavit sramota.

S jedne strane malo samohvale i s druge strane uvažavanje konteksta, ljubavnih običaja i odnosa. Možda ne toliko izražajan ostvaraj koliko tipičan i samopotvrdan u svom priznavanju konteksta u kojem biva i jest.
Crna oka, a mila pogleda, to se, majko, zaboravit ne da.

Izgled oka naznačen njegovom bojom i ljepotom koja bi mogla stajati u tom i takvom izboru ne bi imali snagu prvog stiha da nije gotovo suprotstavljenog nastavka stih iza cezure (nemojmo zaboraviti da je a suprotni veznik) koji skreće pozornost na pogled. Onaj način na koji oči izžaravaju stanje duše. U toj milini ono je što se zabravit ne da. Što trajno budi čežnju.
Ja ne pivam, veselo ko lani, već od tuge, da mi prođu dani.

Pozadina ove pjesme je neizrečena izgubljena ljubav. Ona kao pozadina naprosto omogućava iskaz koji bi bez nje bio tek tvrdnja o veselosti i tuzi u pjesmi koja se eto pjeva tek zato da prođe vrijeme. Ali kada je u pozadini ljubav. Izgubljena, možda zbog svađe i nerazumijevanja, možda zbog smrti voljene osobe, možda.
Tek kada na neizrečenoj, a ipak izgubljenoj ljubavi počiva ovaj iskaz, tek tada on dobiva svoj istinski kontekst. Sljedeći stih uvrštavam kao podsjetnik na običaj u kojem sve dok postoji starija sestra mlađa se treba strpjeti i sačekati da se ona uda:
Zove dragi, ne može milije, digla bi se, ne ću zbog starije.

Uvažavanje starije sestre, običaj koji se poštuje i tek moguće zamjensko postupanje u kojem ipak može biti nešto i od onoga slućenoga i često i ostvarivanoga u silnim večerima:
Hoćemo li, dragi, ko i do sad, ovce čuvat i pomalo ćosat.

Čekati ono vrijeme u kojem će moći u punini silnih večeri nastaviti svoje ljubovanje. A tih silnih večeriju negdje u zoru uvijek se sluti rastanak i baš tada ti posljednji trenuci bivaju možda i onaj najdraži, najomiljenija dionica silne noći:
Je li zora omilila moru, ko je meni divojka u zoru?
A kad se već napušta djevojačka kuća i hvata put pod noge da se s prvim zrakama sunca, ukoliko nije nedjelja, bude na raspolaganju za svakodnevne obiteljske poslove. S neke pristojne udaljenosti djevojci koja ostaje znale su se odašiljati različite poruke. Jedna od najomiljenijih muških pjesama ovih prostora su sljedeći stihovi:
Treni rosu, oberi jagode, gledaj mala kud baraba ode.

Rosa i zora se uvijek međusobno isprepliću slast divlje šumske jagode koji se ćuti ili prisjeća, zatim odlazak koji epski nadomješta junačke pobjede i čežnja drage koja se zaziva dok gleda junaka na odlasku u slutnji, u čežnji njegova povratka. Ukoliko vam ovaj navedeni pjesnički iskaz nije dovoljno ilustrativan za tvrdnje koje iznosim, nudim vam i sljedeću hrvatsku dvostih pismicu s dopunom i pojašnjenjem pojma jagode, s ostvarajem gotovo istovjetne atmosfere i ozračja:
Gledaj mala, ja ti odo, odo, kom ostaješ, zelena jagodo.

A u nešto ležernijoj zabavi muškoga tipa u vremenima opuštanja momci će jedne druge uvjeravati u znane im istine:
Litra vina i curica fina, to je mome srcu medicina.

Tako često navođene socijalne razlike koje su stajale kao prepreka za ostvarivanje ljubavne veze (i koje su prevladavane) u romancama i (koje su imale tragične posljedice) u baladama, i ganga registrira na sebi svojstven način. Koga volim, nemoj majko branit, prosit ćemo, pa ćemo se ranit.
Nema više što je nekad bilo, da oženiš što ti nije milo.

Očito je pritisak socijalnih razlika i njihova uvažavanja po cijenu vlastite ljubavne sreće, u drugoj pjesmi prošlo vrijeme, nešto što se više nije uvažavalo, dok je u prvoj pjesmi on još itekako nazočan i otud gotovo molbeni pjev pjevača (i pjesnika dabome).
Ko se ikad volio i s kime, uvik rado pogleda za njime.

Ovaj iskustveni pjesnički uradak dostiže gotovo razinu poslovice, ovjekoveječene iskustvene istine, ovjekovječene narodne umnosti o prošlim zbivanjima, iskustvenog iskaza koji u(s)tvrđuje dosegnutu spoznaju. Pa ipak ne mogu ne dobaciti da je to pjesma onih koji na neki način nisu prepoznali pravi trenutak i pravi izbor. Možda je ovo poziv da se još uvijek popravi što se popraviti dade ili izgovor za čežnju koja je nazočna iako su životne i ljubavne obveze konkretizirane uz neku drugu osobu.
Ako je ovo vrijeme ljubavnih zgoda i nezgoda ispunjavalo život u svoj njegovoj punini. Ispunjavale i prostor i pjesmu i srca i um i duh i dušu, kako ne ustvrditi zajedno s ženskim glasovima sa samo njima ostvarljivom tugom: Livada je svakog ljeta mlada, a ja sada i više nikada.
Ova se pjesma češće izvodi kao bećarac. Ali je hrvatska dvostih pismica koja se naravno može izvoditi i gangom. Ona govori o nezaustavljivosti vremena.
O težnji da se oslika makar žal za mladošću. Nisu li vam stihovi sami sobom dovoljni, trebate čuti izvedbu, jer oni svoju puninu dobivaju tugom ženskih glasova.
A sada jedna pjesma koja ima neke svoje pjesničke varijante koje govore o pjesničkim postupcima usmeno književnih pjesnika i izvođača.
Ljubav mori i u groblje sprema, blago onom ko ljubavi nema.

Na prvom mjestu varijanta koja iskazuje drugim stihom logično posljedični zaključak iskaza u prvom stihu. Jer uistinu ako je istina da ljubav mori, da u groblje sprema što bi to moglo biti nego blago onom tko ljubavi nema. No pjesnik ne bi bio pjesnik kada ne bi iskušavao i druge mogućnosti. Tako već u sljedećoj pjesmi onaj blago se mijenja s novim označivanjem načinske okolnosti s teško. Koja je razlika u izboru jedne ili druge riječi, u prvom slučaju se radi o logičnoj posljedici iskaza u prvom stihu, a u drugom slučaju taj drugi stih nudi iznenađujući obrat u kojem se nakon tvrdnji da ljubav mori, da u groblje sprema ustvrđuje: mada, premda, ipak teško onom tko ljubavi nema. Jer što je život bez ljubavi?
Ljubav mori, i u greblje sprema, teško onom tko ljubavi nema.

Da bi na koncu umjesto priloga iskaz istovjetna smisla bio iskazan pridjevom te i takve osobe, a on ne može biti nikakav drugačiji nego jadna.
Ljubav mori i u groblje sprema, jadan ti je ko ljubavi nema.

Često se puta zna u ovakvim slučajevima postaviti pitanje koja je pjesma prava ili koja je nastala najranije. I naravno, mogu se uplitati različite pretpostavke i obrazloženja, a meni se čini da je svaka prava i iskazuje upravo ono što želi izreći, a nijanse bira izvođač prema vlastitom raspoloženju, trenutku, prigodi pa i nijansama vlastitog htijenja oblika poruke.
Kukavica goru razgovara, ko će tebe, moja majko stara.

Ovaj odnos prema majci, koji očito pretpostavlja ili trenutnu međusobnu odvojenost ili tek slućenu neku buduću razdvojenost može se i ne mora staviti u kontekst ljubavnih običaja. Ukoliko bi se tako pozicionirala ona bi govorila o djevojačkoj slutnji rastanka, nakon njezine udaje ili o već postojećem činjeničnom stanju ali u tom slučaju to bi bila pjesma već udane žene.
Crna zemljo, gazit te ne mogu, kad se sitim ko mi je u grobu.
Ljubav traje i unatoč smrti. Ona je prekoračuje.

Ne poništava, ali nadživljava.
I ova zemlja tako puno puta i tolikom krvlju zalivena s toliko grobova o kojima se ne zna ili šuti. I nakon kojih je unatoč svemu trebalo živjeti:
Pivaj, seko, ne daj srcu jada, imat ćeš se naplakati kada.

O ovome više u govoru o protestnom karakteru hrvatskih dvostihovanih pismica. Mogu li gange (za koje smo rekli da ćemo ih kao pjesničku tvorbu ipak imenovati hrvatskim dvostih pismicama) postati duže forme i kako postaju dužim lirskim oblicima. Prvi posao je svakako grupiranje gangi s istim motivima, odnosno nekim istovjetnim sadržajnim elementima. Zatim bi slijedio nekakav njihov suodnos u kojega bi ponegdje trebalo umetnuti nekakvog vezivnog tkiva. Ovaj način se najbolje primjećuje u onim tvorbama koje nastaju uz takozvana kolanja u kolu, gdje se najčešće između hrvatskih dvostihovanih pismica umeću nekakvi refreni koji daju ritmičk-glazbenu podlogu za ove ili one, najčešće življe i ubrzanije, kretnje.
1 inače promjenom načina izvođenja hrvatskih dvostihovanih pismica, recimo od gangaškog prema pjevanju istih kao bećaraca, gotovo da otvara prostor za takve nizove i kao da ih zahtijeva. Jer otpjevati samo jedan bećarac gotovo da je nezamislivo pa ih se tako pjeva u nizu koji onda ponekad poprima i obvezujuću formu. Ovdje tek navodim moguću mogućnost s obzirom na to da se neven (više zbog svojeg imena nego li života i važnosti biljke u životu duvanjskih ljudi kao takve) pojavljuje kao neka nit međusobnoga povezivanja. A jednu od najčešće pjevanih i najpopularnijih pjesmica sam stavio kao mogući refren:

Neven vene i u času pada,
stara mi se ljubav ne dopada.
Neven vene kad su dani vrući, a ja jadna dragog čekajući.
Neven vene u šumi bez vode, ko divojka kad joj momak ode.
Neven vene i u čašu pada stara mi se ljubav ne dopada.
Ne čudim se nevenu, što vene, već mom dragom, što ostavi mene.
Moj nevene, ne beru te žene, nego cure koje su poštene.
Neven vene i u čašu pada stara mi se ljubav ne dopada.
Žao mi je mojega nevena, bere mi ga lola nesuđena.

Sličnih uradaka se može naći kod KUD-ova Tomislav iz Tomislavgrada, fra Mijo Čuić iz Bukovice i Šujica iz Šujice:
Selo Stepen ispod brda mala6 grada nema da bi te za nj dala.
Moj dragane pred kućom ti ruža, miris joj se do mog srca pruža.
Baci dragi jabuku u more7, kad potone doć ću ti u dvore.
Ja malena pa šta dragi smeta, malena je i ruža pa cvjeta.
Nema dragog i ne će ga biti,8
morat ću ga i zaboraviti.
Nema moga dragoga miloga, ni njegova oka garavoga.
Neven vene i u čašu pada
Stara mi se ljubav ne dopada Ostavi me dragi ne žali me Ja sam mlada ne gubi se nada Oj, Šujico, malena pri strani Tebe vole tvoji Šujičani.
Oj, Šujico, dok ti ime traje Čuvat ćemo tvoje običaje.
Šujica se moja rijeka zove I Šujica rodno misto moje.

Prije nego počnemo govoriti o protestnom karakteru hrvatskih dvostihovanih pismica htio bih se obratiti onim pjesmama koje govore o gangi kao gangi, gdje ona govori sama o sebi, gdje se preispituje i odmjerava, omalovažava i uzdiže, u ovisnosti o trenutnom raspoloženju izvođača (i pjesnika).

GANGOM O GANGI

Alaj pivam i pivati znadem, ko da knjigu prid sobom imadem.
Ganga je većim dijelom vlastitoga postojanja u većini bila pjesmom nepismenoga puka i otud ono samozadovoljstvo što se pjevati zna i može kao da su ispred njega ispisane i riječi i note. Duboko svjesni svoga nedostatka ipak se raduju što pronalaze načine da ga nekako, koliko je to moguće, umanje. Seljak bio, građanin se pravi, oće, gango, da te zaboravi.
Naravno da se napuštanje tradicije zamjeralo onima koji su je napuštali. No čak i u himni opstanku gange pojavljuje se svijest o nekom defektu vlastite tradicije, kojega pod pritiskom učenih ljudi koje susreću, većih sredina koje im nude drugačije obrasce, ovaj svoj divlji krik naslijeđen od iskona počinju negativno doživljavati pod pritiskom «važnih» općeprihvaćenih mišljenja o nekom primitivnom iskazu u kojemu niti ima glazbe niti poezije, rađa se jedini valjani argument:
Gango moja, ja te gango ne bi,
da se nisam rodio u tebi.

Ponegdje se unatoč svih prigovora njihovoj tradiciji zna pojaviti i prkos i ponos:
Volim tebe zapivati gango, neg zaplesat valcer ili tango.

Ne osporavajući ljepotu druge tradicije, čuva se vlastita ljubav jer u njemu je sjećanje na mladalaštvo i doba čeznuća.
Ja kroz selo proganga polako, da ne čuje staro i nejako.

Ne pjevam da budim one koji snivaju snom mira, pjevam da onoj koja čeka najavim dolazak, da iskažem radost srca, da mu dam oduška. Pjevam poradi užitka u pjevanju, radi pjevanja samog. A kolika je važnost i značaj tog pjevanja neka kažu i sljedeći stihovi:
Ne ženi me ćaćino imanje, nego ganga i moje pivanje.

U svijetu koji je itekako znao biti u svojoj neimaštini opterećen imutkom i materijalnim do te se razine uzdiže pjevanje i gangu kao takvu, to može samo ona sredina koja joj kao obliku izražavanja daje izniman značaj.
Otkad nismo, za miloga Boga, zapivali jedan do drugoga.

Gangu se istina može pjevati i sam, ali ona je društveni doživljaj, ona je prava tek kao skupni ritual slavljenja pjesme, života i ljubavi. Ona tek u svojoj društvenoj ulozi i u svom suodnosu s drugim pjesmama u prostoru, s izrečenim i neizrečenim u odnosu bića, svojom funkcijom unutar ljubavnih odnosa jasne i glasne poruke koja se njome uvijek iskazuje nekom prisutnom ili uvjetno prisutnom subjektu: objektu želje.
Sori gangu, nek se brda ore, nek se tužne majke razgovore.

Ako već i nema nikakva učinka u odašiljanju ljubavnih poruka, onda učini to iz zadovoljstva da bi tvoji od kojih si naslijedio tradiciju u tvojoj pjesmi prepoznali vlastitu mladost, oživjeli vlastito sjećanje.
Čuj me moja iz daleka lolo, ja ću pivat, ti odjekuj goro.

Ganga je uvijek poruka koja se treba čuti ovdje i sada ali nekako uvijek u onom prilazu, odlasku onoj udaljenosti koja se savladava pjesmom. Ona je uvijek poruka koja dopire, svladava udaljenost.
Gango moja, da mi tebe nije, ne bi znala ni za kakve grije.

Ona je očito čak i tjelesni izazov, razlog popuštanja i upuštanja:
Pivaj, seko i rodice moja dogodine ko zna kuda koja.
Dok smo još zajedno, dok se nismo poudale. A ako nema baš nikakvih drugih razloga:
Treni jednu, nije mrtva glava,
Sedam dana nisam se naspava.
I uvijek se pronađe razlog za još jednu i još jednu i još:
Ja te gango zaboravit ne ću,
Dok mi smrtnu ne zapale sv’jeću.

HRVATSKE DVOSTIH PISMICE KAO PJESNIČKA REAKCIJA NA DRUŠTVENU I POLITIČKU STVARNOST I SVIJET OKO SEBE

Usmeno književni pjesnik živi u svijetu kojega uočava, kojemu pokušava dati vlastiti smisao kako bi ga učinio prepoznatljivim i prihvatljivim za vlastiti život. Mjesta, stvari, ljudi, događaji sve postaje temom koja se uključuje u vlastite usmeno književne tvorbe. Ganga kao pratilac života10172, kao ona koja se diše kao zrak: pjeva svugdje, na svakom mjestu i u svako vrijeme, osim onoga korizmenog kada se iz religioznih razloga (poštovanja prema muci i smrti Isusa Krista) nije pjevala.
Kakva bi pjesma bila kada ne bi domišljala i načine na koji su nastajala određena mjesta:
Bog je svoju nakrivio micu, kad je stvaro selo Bukovicu.

Ovaj pomalo šaljivi uradak znao se primjenjivati i na druga duvanjska sela. Zato ova koja govori o smještaju vlastite zemlje i kraja pod mitskom Vran planinom i govori o baštinjenoj zemlji priziva «epski nespokoj» i kao da se čuje Mijatov glas: «Livada je moje djedovina.»
Vran-planina, gusta jelovina, ispod tebe moja didovina.
Ništa manje tajanstvena i mistična ni je ni ova:
Za Kovače zarasli su puti, a Vrlokuk u maglama šuti.

I ako ne znamo zašto su putovi zarasli, možda u daljini čujemo pjesmu gasterbajterskog egzodusa:
Duvno, Livno cure će vas kleti, momci iđu, ko će ji uzeti.

Ili ako još uvijek ne vjerujemo da je to razlog počujmo sljedeću:
U Njemačkoj, jedan grobić mali, tu su moga oca zakopali.

I nije Njemačka kriva što je otvorila svoja vrata hrvatskoj duvanjskoj sirotinji, jer razlozi teškoća i egzodusa nisu u njezinoj potrebi za našom krvlju, nego u našoj nemogućnosti da preživimo ovdje i sada. A da nije Njemačke: Ode dragi daleko i dosta, priko vode koja nema mosta.
Išlo je se i išlo bi se i još dalje i nepovratnije od Australije do Amerika. U vrijeme tjeskobe, kada je snaga represivnog aparata pritiskala život u starim danima slave tražio se vlastiti oslonac za budućnost:
Duvno moje, neka ti je slava, u tebi je kruna Tomislava.
Niko nema što Duvno imade: prvu krunu od rvatske vlade.

I kada se epski svijet zajedničkih neprijatelja raspao na one koji su tlačili i one koji se tlače. Na definitivnu prepoznatljivost novih odnosa prkosilo se snagom bića:
Rasti ružo na Radića grobu, svi te Srbi iščupat ne mogu.
I ne samo prije prvog svjetskoga, nego i nakon njega. Zapjevati protiv snaga represivnoga režima na ovim prostorima uvijek je bio izazov hrabrosti. Kada bi se u ta vremena govorilo da se digne jedna, često je protupitanje bilo: «Koju ćemo? Oćemo li od dva ili šest miseci?»
Zagreb pao, Roško polje nije, po njemu se Kapulica krije.
Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću.

Naime, poznato je da je više stotina hrvatskih mladića Duvna zbog pjevanja ovih i ovakvih hrvatskih dvostih pismica provelo od dva do šest mjeseci u zatvorima, a u montiranim političkim procesima mnogi su, nažalost, dobivali i godine robije. Ova sljedeća ljubavna pjesma je imala itekakvu političku i provokativnu težinu koju je nemoguće otčitati iz njezina sadržaja, ali je način pjevanja gange predodredio je kao provokaciju:
Ustaše se curice u zoru, da zaliju cviće na prozoru.

Na dernecima bi mladići njezinim početkom, dvaput bi ponavljali prvi stih do cezure (usjeka), provocirali miliciju i nadmudrivali doušnike. Poigravali se na oštrici noža.
A sada dvije pjesme koje se ne mogu razumjeti bez njihova konteksta: Gvardijane, na Širokom Brigu, moju kiku u Mostaru strigu.
Kosu moju jugovina miša, nema toga ko bi je ošiša.

Naime, iz raznih razloga pripadnici Ozne i milicije znali bi kao znak sramote i ponižavanja naćelavo ošišati hrvatske mladiće. I u trenucima sramoćenja mladić se očito sjeća svoga duhovnog autoriteta, kojemu se jedinom može potužiti. Ili u drugoj pjesmi očito je ne želi više prihvatiti mogućnost takvog sramoćenja po cijenu vlastitog života.

I zato:
Moj kolega, zapivaj mi bolje, nek se tresu ledina i polje.
Nek’ se u toj praiskonskoj snazi glasova osjeti snaga iskona. Ali niti u odnosima između samih hrvatskih mladića nije uvijek vladala idila. Znala su se stvoriti i vrlo negativna ozračja u kojima su se često događale pojedinačne, a još češće masovne tuče.
Evo braće dvostruki rebara, nek udara ko se dogovara.
Nešto mi se moja kika kreće, danas nekom dobro biti ne će.
Tuđe selo, a naša su prava, bit će noćas razbijeni glava.

Ove i ovakve pjesme ostaci su te negativne prakse i provokacije koje su onda vodile u klasične fizičke obračune koji nikada nisu dovodili do rješavanja problema nego su i same bile često puta početak nove nevolje i novih jada. Oni su bili posljedica krivo shvaćene epske veličine i epskih junaka, kao da se tučom i kavgom izrasta u junaka. Dugo se i ustrajno moralo raditi na ukazivanju mladićima na štetnost ovakvog ponašanja i na sreću taj ustrajni rad naših duhovnih otaca, i općeg narastanje kulturne svijesti obrazovanjem u konačnici je davao rezultate pa se takve stvari više i ne događaju.
Ovaj kraj šiban je svim i svačim i nema rata u kojemu nisu ginuli njegovi sinovi. Od onih epskih vremena kada se moglo biti ili žrtvom ili junakom, do novih svjetskih gibanja koja su ih vodila na razna ratišta daleko od svoje domovine i svoga zavičaja. Neka imena, pojmovi, zemlje tek tada ulaze u život i u pjesmu:

Galicijo, duža nego kraća, tu su moja izginula braća.
Kraj Piave jedan grob je mali, u nj su moga lolu zakopali.
Ode moje na Rusiju cvjeće sigurno je vratiti se ne će.
I još nismo isplakali suze za on poginule u prvome ratu. A došlo je vrijeme novih stradanja.
Di je moja poginula dika, niti groba niti spomenika.
Je li komu teško kao meni, na mom bratu trava se zeleni.
Ili što je još tragičnije prava stradanja su počela tek nakon rata. Velika crna smrt vladala je ovim napaćenim prostorom. Tiha šaputanja i suze, tek pokoja pjesma, koja se ne smije pjevati:
Ja sam svoga poznala po kosi u Mostaru di ga voda nosi.
I krik u krug smrti, krik protesta i pobune. Krik neprihvaćanja šutnje. Gluhe pokornosti živinskom nagonu onih koji su ubijali.
Pjevalo se: da se zna da se ipak zna.
Tamne noći Neretva me nosi, mila majko, poznaj me po kosi.
Nema moga, nema crnog oka, sigurno je Neretva duboka.

Pala je tamna zavjesa neslobode. I ovdje se znalo za Bleiburg i kada se šutjelo. Pogotovo kad srce nije moglo izdržati i kad je moralo do neba dići vapijuću molbu:
Kažite nam gore Maribora: di su naša braća iz logora.
Drava voda, ona se ne pije, to je krvca naše mlađarije.
Maribore, ne znalo se za te, dotle sam te dopratila brate.
Kažu: Tito ne bije Hrvate, a di su nam, što nam se ne vrate.
I za takve pjesme se ležalo. Ako netko oda. Izda. Ali se nije mogla sakriti istina. Ona je živjela i davana u baštinu:
Evo braće, još su i sad živi, što su nekad u Neretvi bili.
Iako se o svemu tome govorilo gotovo uvijek tiho. Čak i šuteći. Očima. Mimikom. Bolom. Tugom koja se nije mogla zaliječiti. Crnom robom. I vriskom.
Kada se šutnja i bol više nisu dali podnijeti:
Kaži Gospe, kaži preljubezna Di su braća što se za njih ne zna.

Grob nepoznatog vojnika Duvnjaka
«U ožujku o. g. na naše je Uredništvo došlo ovo pismo, koje donosimo u cijelosti kao korisnu obavijest: «...Ovo je pismo malo zanimljivo. Sam se sebi čudim šta ga prije nisam napisao i poslao. Naime, za vrijeme II. svjetskog rata jednog su hrvatskog vojnika zarobili partizani na Š. Brijegu i ubili ga u selu Turčinovićima (kraj Š. Brijega!). Taj je vojnik rekao da je iz Duvna, ali nije rekao svoje ime i prezime ni iz kojeg je sela. Zato bih Vas zamolio da ovo pismo dostavite u sve crkve u Duvnu. Možda će se netko sjetiti tko je taj čovjek!? Ovako je izgledao: Bio je srednjeg stasa; više visok nego nizak; više mršav nego debeo; malo crnoputast i imao je crni mladež na licu. Ja sam ga osobno ukopao i znam gdje mu je grob. Ako bi se tko zanimao za Pokojnika neka se javi Ivanu Bubalu, pok. Rade, Turčinovići, Široki Brijeg.”»
Tako su grobovi o kojima se šuti nicali iz mraka povijesti. Stratišta, jame. I uvijek pjesma.
Na ovaj prkos i ponos uvijek i u svakoj državnoj tvorbi na ovim prostorima (osim rijetkih trenutaka slobode, a ona su uvijek bila na oštrici mača) slijedila je represija. A nama porobljenima ostajao je samo prkos:
Ja sam mladić mostarskoga sreza, nema lanca koji bi me sveza.
A baš zbog toga su i vezali. I tukli:
Kolegane, bole li te rane, bole leđa i košulja vrijeđa.
Moj kolega, mojoj maloj javi, da su mene odveli žandari.
Kako me je udesila Ozna, ne može me ni majka da pozna.

I ako nije bilo živinsko iživljavanja na ljudima onda ih se radi preodgojnih potreba slalo na onoliko dugu kaznu kolika je bila potrebna prema vlastitom nahođenju naših zatornika.
Zato su zatvori ulazili u pjesme:
Ćelovino, kućo na tri kata, moj krevetu, prvi pokraj vrata.
Moj je ćaća u Zenici bio,
i meni je krevet ostavio.
Sida kosa, izborano lice, to je pečat fočanske tamnice.
Tri godine i četiri zime, mala moja, ne zaboravi me.

I u vječnom trpljenju i patnji. U vječno suprotstavljenom odnosu spram vlasti i njezine represije, živjelo se i trajalo, na jedan poseban način:
Ako mene žendari uvate, gledaj mene osvetiti brate.
Legni, Bože, da ti vidim leđa, jesu l’ tvoja krvava ko moja.

U teškom vremenu, u kojem se život otimao i tražio pute u želji da nadvlada smrt, a životna radost ipak morala pronaći svoje vrijeme u životu čovjeka, ovi prostori su uvijek bili izazov. Za prkos i ponos, za protest.
A prijateljstvo se cijenilo i poštovalo. Opasnost se baš i nije uvažavala, jer epski se model poimanja života: života u neprestanom sukobu i dalje nastavljao. Prkos prema opasnosti i smrti se podrazumijevao:
Ko se boji noža karikaša taj ne triba meni za pajdaša.
Moj kolega, poginut ću za te, ko no Stipan Radić za Hrvate.

Bomeski način života polako je ulazio na ove prostore i kao takav počeo uzimati upravo onaj dio mladića koji je bio sklon tome da se uzdigne u status barabe, bećara. A to je uvijek bilo povezano s alkoholom kao stimulansom koji je dodatno poticao hiperboličnu osjećajnost:
Koliko sam popio vinjaka, mogao sam kupit teretnjaka.
Pijte braćo, ja ću iz bokala, za mene je svaka čaša mala.
Oj žilavko, uvik puna smija, a blatina i smija i grija.

Ovu posljednju sam uvrstio kao pohvalu vinima Hercegovine i razlozima zbog kojih se preporuča jedno ili drugo. Kako nije potrebno idealizirati gangaški ni duvanjski kraj da bi on imao svoju istinsku veličinu, navest ćemo hrvatske dvostih pismice koje su pjevane kao gange od otvorenih pripadnika državnih struktura. Koje su u jednom vremenu poduprte represivnim aparatom imale osjećaj potpune i nedodirljive vlasti, a kao bezbošci, i osjećaj da im je sve dopušteno. U svoje promidžbene svrhe ili kao znak vlastite pripadnosti i prijezira prema narodu (koji ih je većinski odbacivao) i vrednotama u koje je narod vjerovao osmislili su i svoje gange (one kao takve nikada nisu postale narodni pjev, ali su zabilježene jer već je to bilo vrijeme koje nije samo usmeno književno):
Druže Tito, pošalji topove, pobit ćemo pratre i popove.
Kad se budu ženit partijaši, ne trebaju fratri abetaši.
Koji momak član partije nije, taj skojevku ljubiti ne smije.

Osim ovih i ovakvih bilo je i nešto pomirljivijih stihova koji su pokušavali veličati poredak i vrednote koje je on nametao kao valjane. Nikada u hrvatskom narodu ta promidžba nije mogla ući priželjkivanom snagom. No zato su metodama špijuniranja, vrbovanja, prisiljavanja nanijeli ogromne štete hrvatskom nacionalnom biću.
Komunisti, proklete im duše, biju pratre i oltare ruše.

Sve dođe na svoje i ima svoje mjesto u pjesmi. Postoje i one pjesme oko kojih bi se mogla stvoriti pomutnja, ako ih se ne bi pojasnilo. U represivnom komunističkom režimu, ukoliko nisu bili dijelom represivnog aparata, Hrvati su ovih krajeva više-manje kvalificirani kao ustaše ili njihovi suradnici. Nešto treće (odnosno četvrto) naprosto niste mogli biti. A kako narod nije mogao biti u takvom odnosu ništa drugo nego žrtva, on se znao našaliti sa svojim neprijateljima. U trenucima navodnih opasnosti po režim kada se špekuliralo o mogućim ruskim intervencijama, oni su ironično uzvraćali udarac.
Druže Tito, ti se ne boj Rusa, ustaša je iza svakog busa.

Jer kako su se ustaše naprosto u njihovoj promidžbenoj potrebi umnažale do apsurda, tako je narod šaljivo i uzvraćao da se ni Rusa (kojih ima kao Rusa) ne treba plašiti jer će ih dočekati umnoženi protivnici režima. Prihvaćajući teret kojega su im nametali, a osjećajući vječnu glad za samostalnom državom znali su zapjevati i ovu za najmanje šest mjeseci:
Kad ustaša sa Kosovca vrisne biži, Tito, eto Nezavisne.

Kada se konačno dogodila demokracija i kada smo povjerovali da je sloboda moguća. Nismo mogli sakriti niti prikriti radost ponovnog hrvatskog buđenja: Razvij mi se trobojnice mila, dosta si mi u potaji bila.
Apsurdnost mijena ljudskih navika i vrlo brze prilagodbe na novonastalo stanje, onih koji su se bili odrekli i hrvatstva i katoličanstva usmeno književni pjesnik je prokomentirao sljedećim stihovima:
Gospe moja ko bi reka lani, da će Božić slavit partizani.
Nova se nada rađala. Nova zora. I stare su rane mogle početi zacjeljivati:
Vrati mi se iz tuđine brate,
Franjo Tuđman garantira za te.

Osjećaj slobode i hrvatske države Hrvatske nije vječan, on se poljuljao povratkom komunista na vlast. A komentar nekih njihovih poteza kao žena ministar obrane pratio je i onaj o nesretnom izboru predsjednika republike: Ajme konju, koga selo hrani,
i državi koju suknja brani.
Gospe moja, ako si u stanju, jami Stipu, a vrati nam Franju.
Pjesme koje nismo spominjali, a nije da ih nema, pjesme su otvorenih seksualnih iskaza, onaj dio pjesama kojega se kao «poroda od tmine» počesto zna i odricati. Od onih malo diskretnijih:
Što će selo kad nestane mene,
Ko će tuđe milovati žene.

Do onih u kojima se otvoreno spominju seksulani organi ili je opis (ili tek slutnja) samog spolnog čina:
Vele ti sam prigazio mraka, suva kurca, mokri opanaka.
Mala moja, brzo gaće svuci, od Vrankvurta držim ga u ruci.
Mala guznu, a ja ga promaši, cili rafal u ledinu spraši.
Ja ga maloj s prizide obori, mala plače prizda se ori.
Ja sam svoju milova i čuva, dok joj nisam trbuščić napuva.
Ja je prčim, guzica joj bleji ko topovi na Južnoj Koreji.
Rastovačke daju raskoračke nasri polja di je koje volja.

Iz tekstova je vidljivo da su vremenski nastajali u posljednjim istinskim gangaškim vremenima (od pedesetih do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća).
I tako ganga je pjesma koja se ipak još uvijek čuje i koja, vidjeli smo, pjeva
0 svemu. U njoj je sadržana ljubav od tihe i diskretne do gotovo animalne konkretizacije. Čovjeka prati u svim njegovim životnim aktivnostima, opisuje mjesta, ljude, događaje, a najčešće njezina uloga je krik prkosa i ponosa i vrlo često protesta kojega njezin pjevač i pjesnik žele iskazati.
Ona je melem duše, čak i onda kada se zbog nje i njezinih stihova robijalo. Iako kao način pjevanja u dubokoj krizi. Bez obzira što još uvijek ima izvornih izvođača gange, njezina istinska podloga ljubavni običaji su se promijenili kao
1 način života, zabave, provođenja slobodnoga vremena. Ganga kojoj su toliko puta proricali kraj, a ona se ipak otimala i preživljavala, no danas, čini se kao i toliko puta do sada, kao da je na izdisaju.
Ako bi i umrla. Ono što nam je dala vrijedno je spomena i očuvanja i iz tih razloga s velikom odgovornošću pišem i ove retke, vjerujem, kao i svi oni koji su je uzimali kao predmet svoga pisanja.

Za kraj sam ostavio tvrdnju koja izriče vječni patos ovih prostora:
Ercegovac kukavica nije
smrt ga gleda on se na nju smije.
A možda je trebalo završiti veselije, možda kao:
Umri dragi, žalit ću te vele: crnu mašnu stavit ću na tele.