Mora li glazba nužno biti lijepa! U današnje vrijeme glazba postaje običan ukras.
Ljepota, posebice estetika zvučnosti,je nužna komponenta svake glazbe, objektivizirati količinu lijepoga u zvuku predstavlja detrminiranje simboličnosti glazbe i u formi i u sadržaju.
Često je sama bit glazbe postavljena tako da konzumenta dovede do razine emocionalnosti kako bih je mogli razumijeti, no vrlo često takvi odnosi su propadali, te bi poticali razvoj novih mnogostrukosti glazbe u razumijevanju njene kompaktnosti.
Opća razumljivost glazbe može egzistirati samo onda ako je glazba reducirana na primitivnost.
Glazbena živost izazvana porivom omogućava da se oslika intuitivna potreba za ironjom kao jedan od bijegova prema apstrakciji.
Zvučna slika gange je identična kulturno-sociološkoj dinamici vremena u zadanoj prostornoj zajednici, ganga predstavlja potisnuti krik dehumanističkoga pristupa prema toj kulturno-prostorno-etničkoj zajednici, koji su bili ciljano determinirani u ekonomskim i ideološkim komponentima (potencirana bijeda) onda i sada. Ganga,"bijelački bluz".
Ganga se ne prilagođava zahtijevima vremena, način izvedbe i tehnika pijevanja ne zahtijeva nikakve prilagodbe epohi i estetskim normama, posebice ne prihvaća tezu da glazba mora biti lijepa, slušna na prvu, ritmična i površna u kozumaciji (popoularna). Gangam stajl, budalasto i nerazumljivo, ali preko miljardu ljudi je ćornulo na uradak.
Njen čvrsti karakter izričaja, aritmičnost, svijesno u prvi plan baca ono neizrecivo, a da li je to u harmoniji ili disharmoniji, potpuno je ne bitno, nju svatko može izvodit slično kao i govoriti, čime potvrđuje svoju demokratičnost i toleranciju prema formi i sadržaju teme koja se obrađuje, ne dajući samoj temi veći smisao nego što joj pripada.
Ganga je pjev ili iskaz koja nadilazi običan obavijesni čin u komunikativnom kanalu gdje se u povišenim , višeglasnim namjerno teško razumljivim tonovima, u priprostoj harmoniji želi izreći i pojačati smisao onoga što vas tišti ili veseli, čime se postiže autohtono samorazumijevanje cijeline koja ganga otkriva ili skriva. Poruke koje su održavale i pojačavale unutrašnju duhovnu čistoću i stvarali logičku jasnoću svoje vlastite pozicije u odnosu na realnost vremena i društvenosti bile se jasne i razumljive, opscene jezične slike ili kritiziranje nositellja društvene vlasti (diktature) bila su skrivenea i nerazumljiva, a time zatvorena u krugu istomišljenika, te je u sebi nosila arahične oblike samopomoći u bez izlaznim političkim, socijalnim, gospodarskim prilikama.
Ganga, znači za razliku od običnog govora ili deranja kako većini slušača izgleda, pojačava produbljuje govorni izraz, posjeduje ritam, skrivenu poruku, jezgrovitist, traži fokusiranost slušača i predzanje teme koju gangaši obrađuju, melodija i harmonija također je prisutna, što znači da su stvoreni momenti glazbenoga izričaja, u kojem se može postići ushit, mir, spontanost, misao, a sve to ima veliku moć nad ljudskim duhom i tijelom, čineći ga boljim.

Ganga inhibira bilo kakvu komunikaciju tijela sa ritmom ili pokretom, o ona produbljuje i opredmećuje duh u ironiji, dovodeći glazbeni izražaj do apstreakcje, odnosno do humora, kako bi se preskočila, izigrala, posramila, nametnuta teška egzistencijalna stvarnost trenutka, ona je intelektualna parodija na površni i blještavilom obasjani šund ili kič stvarnosti. Svu koju stvara svijet u kojem živimo tiho i submisivno razbija se u suvislom deranju šaljući poruke koje treba znati, moći i htijeti razumijeti, u skladu sa prirodom kao što je i ptičiji pijev, kojeg čujemo, ali ne razumijemo, čista priroda u formi uma neke ptice u traženju partnera-ice.
Njena teška slušljivost, nerazumljivost u zagušljivosti dvoglasnog ili višeglasnog pijevanja gdje međusobno skriva bitno od nebitnoga, ili naglašava obrnuto noseći u zvučnosti polifoniju bez slušnosti, zahtijeva od slušača i interpreta istu mentalnu povezanost, kulturološku zatečenost na nekom vremenskom i prostornom entitetu. Prepoznavajući moć ili ne moć, stvara se interreakcija izođača i slušača, jer opisuje njihov identični položaj u ne pravdi, nemoći ili ushitu, stvara se sinergija koja čini neraskidivi oblik samopomoći jednom entiteteu, usmijeravajući ga ka dobru. Van toga koncepta ne uspostavlja se komunikativni kanal onog izrečenog i slušanog, zbog toga je ganga većini nerazumljiva, kao i takozvana ozbiljna glazba.
Ljudi koji slušaju gangu, glazbu, ozbiljno sijede, nepomično, bude svoj duh, kretanje tijela zamjenio je pokret duha. Tako slušajući Mozarta ne moramo nužno đuskati, već slušanje zahtijeva od nas dubinsko razumijevanje glazbe i kad melodija uhvati svoju tišinu izvođenja, isto kao i kod primitivne gange, zvučne slike koje smo čuli, a teško razumijeli bude se nanovo, negdje u nama i sa nama u realnim situacijama, te nam pomažu dati odgovor. Što smo, što možemo znati, čemu se trebamo nadati i tko smo zapravo mi ili ja.
Razina tjelesnoga opuštanja kojeg glazba intuitivno pokreće u nekom ritmu, u gangi kao i u psihoterapiji prebačena je u jedno više metafizičko-duhovno područje. Fizičko-ritmičko gibanje izazvano melodijskim tijekom, ponukana zakonitostima četiri pet tonova, je duboko osijetilno, intuitivno, ne manje vrijedno, dapače vrlo posredno u komunikaciji, ali i agresivno, i u svojoj biti prolazno. Dok ganga zahtijeva fizičku napetost slušnoga aparat, kako bi se razumijeli duhovni putevi i poruke nejasnoga i teško melodičnoga iskaza u svojoj etnografskoj glazbenoj matrici.
Ganga prikazuje simplicifirane emocije bijesa, gnjeva, revolta, ironije, cinizma, a sa druge strane vrlinu, vedrinu, smionost života u svoj njegovoj jednostavnosti naglašavajući jednostavan jezgrovit stih, uz jednoličnu i naglašenu zvučnost cijelokupnog aranžmana pjesme.
Ganga pojednostavljeno rečeno nosi u sebi obrise modificiranih psihoterapijskih grupa, sa ciljem da korigira kulturno i socijalne potrebe u prostorima samosvijesnosti svojih mogućnosti i ograničenja kako bi živjeli u ravnoteži sa sobom i devijacijama koji im donosi neizvjesno sutra, čuvajući tako goli opstanak. Taj goli opstanak gangaša iskazan u pijevu dvojice ili više individualaca pedstavlja običajnost općenitosti tj. zajednice, u kojoj se zajedništvo postiže u zboru, pijevu gdje sad jezik ima opojnu moć mimezisa, proizvodeći nove svijetove stvarajući iluzije koje razblažuju, umiruju, teško prihvatljivu realnost i tragičnosti u kojoj je individua uronjena. Time se postiže da gledatelji i slušatelj nekoga glazbenoga dijela u ovom slučaju gange u sadržaju koji mu se predstavlja, prepoznaje bitnost i razriješenje čvora koji mu se nudi u pijevu, te sam sebe vidi u njemu, lišavajući se općenotosti straha , kako onoga vanjskoga tako i onoga vlastitoga, te tako simplificirano korigira zdravlje svijesti i pušta je da bude zdrava u svom opredmetljivljanju na razine svakidašnjice, i kad pijev završi, svoj mimetički proces.
Specifičnost same gange kao umijetničkog izražaja, izlazi iz općenitosti vanjske slobode, ubrzavajući dovodeći pojedinca u kritički odnos sa stvarnošću i predrasudama, nudeći rast u duhu i toleranciji.dijelujući drugačijem i neharmoničnom slušnom- glazbenom izričaju, koji je, na prvu, u potpunosti ne razumljiv, emocionalno ne prihvatljiv i oslikan sivim jednoličnim zvučnim zidom što tjera one koji ne razumiju primitivnost etno-kulturnog jezičnog izričaja, u bijeg i odbacivanje, neprihvaćanje. No ganga nije ništa drugo nego apstraktno slikarstvo zvučne slike jednog vremena, jednog kraja, jednog pokušaja da se dohvati umijetnost i unutrašnja sloboda izražavanja u svrhu čuvanja mentalnoga zdravlja, ona je čisti negativitet koji u glazbenoj formi destruira ljepotu sadržaja, kako bi ga u nekoj svojoj unutrašnjoj kretnji koji se pretvarau u tišinu promišljnja opredmetnuli u liku pojedinačne slobode, nudeći se u svojoj različitosti nekom drugom entitetu kako bi spoznao pravu svijest o sebi.