Otkud ovaj morlački relikt (iliti priča o gangi)

Često puta sam bio svjedokom kad bi društvo gangaša radosno zagangalo negdje u civiliziranom svijetu, kod prisutnih ljudi, pogotovo ako ne znaju što ih je zadesilo, izaziva efekt sirene zračne uzbune. Lica im poprima bolni grč, a u nekakvim ekstremnim slučajevima čak izaziva sveopću paniku i nevjericu kakav to narod može takvo deranje nazivati pjevanjem ? Bojao sam se da će sličan efekt izazvati i kod naših čitatelja. Oni u potrazi za zrncima mudrosti, a ovamo ih dočikaju sirovi kamenjarski stihovi.
No kada sam dobio u ruke ove njene priče, baš sam se ugodno iznenadio, ganga poprilično dobro leži kao uvod u suvremene teme, čak mi djeluje i simpatično. Istrgnuta iz onog bijesnog „jarlukanja" sasvim lijepo i nevino djeluje.

Važno je istaknuti da je Ljubica gangu u svoje priče ubacila s razlogom (ili bar je smislila dobar alibi za svoje čitatelje). Gangu možemo sagledati kao jeku jednog pradavnog društva, pa imam dojam kako je namjerno htjela suprotstaviti te nekakve prapovijesne odnose sa situacijama suvremenog života. Suprotstavljanje jedne gole arhaične jednostavnosti naspram zamršenosti današnjeg društva.
Kako bi naglasila značaj navedenih gange zamolila me je, pošto već dugo znanstveno istraživam taj tradicijski glazbeni fenomen, da ukraj knjige napišem jednu kratku priču o gangi i malo vam razjasnim taj zaboravljeni svijet koji leži ispod tog mrklog dvostiha.

Ganga se pjeva na relativno malom prostoru koji omeđuju rijeke Cetina na zapadu, Neretva na istoku, od planine Biokovo do planine Cincar i Ramskih jezera na sjeveru. To je pjevanje isključivo seoskog stanovništva koje ostali Dalmatinci nazivaju kao „one iza brda" vlaji, Mlećani su ih zvali morlaci, u biti potomci Ilira, koje su vjerojatno još i Rimljani zvali pogrdnim imenima. Uostalom Dalmacija je dobila ime po ililrskom plemenu Dalmati, koji pak naziv, pretpostavlja se, vuče iz ilirske riječi delme ovca, jer su se zbog nedostatka plodne zemlje uglavnom bavili stočarstvom.
Zbog siromašnog i negostoljubivog kraja, a i čestih ratova, jer je taj prostor oduvijek bio u procijepu između istoka i zapada, nije došlo do miješanja s drugima narodima tako da to, gotovo kompaktno, stanovništvo možemo smatrati kao starosjedioce. Zbog silnih nevolja koje su trpili kroz nenaklonjenu povijest i zemljopisne određenosti tijekom vremena, taj narod je postao izrazito zatvorena zajednica, sa sveprisutnim nepovjerenjem prema strancima, a pogotovo prema vanjskim autoritetima (vlastima). U takvom jednom vakumskom prostoru koji se dosta dugo vremena othrvao od „stranih" upliva, neke stvari, koje su obilježje nekih prapovijesnih društvenih svjetonazora opstao je i dan danas u tom prostoru omeđen suhozidom. Kažu da je njihova tvrdoglavost, filozofija života, životni stavovi i svojevrsna „sirovost" upravo nasljeđe iz tih Ilirskih vremena. Jezični trag tih Dalmata, danas možemo prepoznati u čudnovatim neslavenskim mjestopisima (toponimima) mnogih vrhova, sedla, brda i izvora. Uz to jedan od relikta koji su nam sačuvali do danas je i ganga, koja se još uvijek tvrdoglavo rado pjeva iako se civilizirani svijet ježi od njene jeke. Po nekim istraživanjima ime ganga Ilirska je ostavština, a kao potvrdu tome navode kako u današnjem albanskom jeziku (koji se razvio iz ilirskog) riječ kanga označava veselu pjesmu!
Ganga je jedna od inačica (uz ojkavicu i reru) pjevanja potreskanjem glasom, koje vuče korijenje još od pradavnih načina pjevanja kada nisu postojale ove današnje znane glazbene harmonije. Iz tog razloga gangu je nemoguće točno notno zapisati, jer ne spada uopće u zapadnu glazbenu kulturu, njena arhaičnost nam otkriva, barem fragmentarno, čak moguće početke ljudskog pjevanja, dok je glas bio jedini instrument. Ona je jednostavno ostala zamrznuta u slijedu vremena tako da danas ostaje jedinstvena u svijetu. To je razlog što je čak i UNESCO ovakav način grlenog pjevanja uvrstio na svoj popis zaštićene svjetske kulturne baštine. (2010.godine)
Koliko god zvučala divlja i nerazgovjetna ganga ima točno određene zakonitosti, njena bit nije slatka melodioznost već dostizanje „savršenog zvučnog jedinstva" (dr Ankica Petrović). Savršena ganga je kad cijela skupina pjeva, a vama se čini kao jedan glas, a uz to svi kao jedan prate unaprijed strogo definirane glasovne akrobacije.
Postoji muško i žensko pjevanje, a pjeva se najčešće u skupini od troje, četvoro, rjeđe i s više pratitelja. Glavni pjevač u pravilu sam otpjeva prvi stih - započimlje ili piva, a zatim ga u drugom stihu prati grupa pjevača ispjevavanjem samoglasnika muklo „e" ili zvonko „o", oni gangaju, priginju ili gone. Neupućenom slušatelju može se činiti kako su sve te pjesme iste, ali one se razlikuju u skoro nečujnim finesama, tonalitetu, stankama i privrćanjima (potreskanje glasa tijekom pjevanja).
Imamo šest glavnih načina pjevanja koja se opet granaju u različitostima do najmanjih sela, ona je tako ujedno i znak raspoznavanja. Kad čujete neko gangaško društvo možete po načinu pjevanja točno odrediti iz kojeg su sela (slično kao i uloga nošnje u raspoznavanju).
Nju možemo klasificirati kao pjevanje na dah, dakle pjevanje traje koliko i dah pjevača, tako da su to kratke pjesme do 30-40 sekundi, otpjeva se jedan dvostih, najčešće deseterac.
Zbog kratkoće načina pjevanja, ganga je razvila svoj specifični način pjesničkog izražavanja, koje se baš kao i melodija jako razlikuje od današnjeg estetskoga poimanja.
Tu niste imali vremena koliko hoćete kako bi potanko, natanane ispričali cijelu priču i pozadinu. Ne! U ovom slučaju sve je to moralo biti komprimirano u jednom ljudskom dahu.
Vođena nekakvom svojom arhaičnom logikom morala je procijediti samu bit cijele priče te je javnosti prezentirati u obliku jednog jedinog dvostiha. Sve što se ima reći moralo je biti jasno iskazano u jednom desetercu, zato danas za nju kažu da je haiku s kamena. Odabir i redoslijed riječi u pjesmi imao je važnu funkciju u prijenosu same poruke.
U tom kamenom svijetu za mudra čovika kažu da je "škrt na ričima", s malo riječi kaže puno, tim tragom možemo i gangu pratiti, u jednoj proširenoj rečenici trebala se izreći cijela jedna filozofija, stav, poruka, svjetonazor... što je zbog kratkoće mogućnosti izražavanja zahtjevalo popriličnu jezičnu inventivnost. Stoga ne treba čuditi kako su upravo u tom malom prostoru gangina svijeta stasali velikani hrvatskog pjesništva kao što su Tin Ujević, Antun Branko Šimić, Vlado Gotovac, Petar Gudelj, Jure Ujević.
Katkad će vam se činiti kako su neki stihovi tek šaka nabacanih riječi koje se na prvo čitanje čine beskrajno naivno. Vjerujte mi, što bezazlenije zvuče, to ispod nje leži veća gromada ironije, jer ovom narodu je ironija i samoironija bila djelotvorni način nošenja sa surovom stvarnosti.
U jednoj kratkoj Kafkinoj pripovijetci pročitao sam priču o Sizifu koji je kažnjen tako što je morao vječno gurati kamen na vrh brda, ali prije vrha naravno, kamen bi se skotrljao opet nizbrdo što se činilo kao uzaludan posao. Sizif, kaže Kafka, pošto bijaše lukav i inatan, dosjeti se, te prije samog vrha sam taj kamen gurne prema dolje i dok se tako kotrljao, Sizif bi umirao od smijeha, jer se barem tako narugao bogovima ne dopuštajući sudbini da ga odredi do kraja. Nešto slično se događa i s našim gangašima, ganga je njihov gromoglasni smijeh uprotiv predoređenosti, apsurda svakodnevnih nedaća, gurnuli bi tako breme teška života da se otkotrlja niz brdo i zagangali bi iz sve snage, rugajući se u brk sudbini.
Morate se zapitati kakav je to mentalni sklop koji „urla" na sav glas o svojoj djevojci:

U male mi oči na popriko
S jednim gleda, s drugin vari mliko

U ganginom svijetu, ovu pjesmu možemo označiti kao ljubavnu. Možete li sad zamisliti naočita momčeta, sa svojim društvom, stavio mesliđan za uho i zapjeva ovu ljubavnu pjesmu svojoj djevojci. Dok mu se grlo trese u zanosu gange, umilno pogledava svoju curicu, a ona mu zarumenjeno uzvraća razrokim pogledom :-) i to nije otpjevano slatko klapski, onako ispodglasa, pa te samo ona sluša, ovdje je to gromoglasno, da te čuju sva sela i brda ! Pa zar to nije ravno jednog monthyphytonovskog skeča? Ali ovdje je to predstavljeno kao duboka životna priča, ogoljena do srži, sami ekstrakt cijele jedne kamenjarske ljubavne idile, direktna, bez suvišnih uljepšavanja i kićenja. To je jedan od razloga što se ganga nikad nije uspjela proširiti van od starina zadanih geografskih granica, jer koji bi to normalan narod na takav „bezosjećajni" način izražavao ljubav prema svojoj voljenoj? S druge strane, samo to vučije zavijanje koje je naprosto paralo zrak (i uši) moglo je doprijeti do djevojačkog srca, da je momčić i pokušao zapjevati nježnim glasićem (što je čuo kako se pjeva u gradu) djevojka bi ga vjerojatno smatrala slabićem i boležljivim, pa bi ta veza za nju bila ne baš obećavajuće budućnosti. Tražio se momak koji je imao „iz'čega potegnit".
U tom svijetu pojmovi kao privatnost i intima ne postoje, sreću ili nesreću pojedinca dijelila je čitava zajednica, pa je tako cijeli sustav gange postao neka vrsta velike grupne psihoterapije. Izbaciti iz sebe, izreći glasno ono što ti je na srcu bez ikakve zadrške.
Samo glasno otpjevanom objavom nositelji bi se izdigli iznad životnih neprilika, prkoseći zadanoj sudbini. Ljubica je vjerojatno kao psiholog u gangi prepoznala i svojevrsni terapeutski učinak, u kojem se čovjeka potiče da svoje strahove i strepnje ne zatomljuje „u dno svoje duše" već bi taj krik oslobađao i pjevača i slušatelja.

Ja ne pivan što ja pivat znaden,
Neg' da tugi na srce ne daden

Usuđujem se reći kako je upravo taj djelotvorni terapeutski učinak gangi, a i ljudima pomogao preživjeti sva ova burna vremena. Ona je oduvijek bila njihova jedina i najdraža pjesma. Uvijek me fascinirala činjenica kako se taj narod tvrdoglavo držao tog svog pjevanja, iako su duboko svjesni da se taj način ne može svidjeti nikome osim njima samima ! Svjesni su da u ostatku svijeta zvuče surovo primitivno, ali eto oni ne mogu bez nje, kažu to im je u krvi. U razgovoru sa starim djedovima kad bi se dotakli teme gange, često puta sam dobio smrtno ozbiljan odgovor kako ih ganga drži u životu, ona liječi ! Taj gotovo fatalistički pristup tih ljudi ovom fenomenu daje nam za pravo da barem možemo pretpostaviti kako ispod te silne grlene buke možda ima neka skrivena poruka koju nama možda šalju naši preci. Možda neće biti zaludu ako zastanemo na tom malenom dvostih u početku svake priče ove knjige, možda nam koliko god izgledala bezazlena ipak ima nešto za prišapnuti, nama ljudima današnjice, uljuljanima u samodopadnosti varljivog sveznanja.