Esej o gangi

Krajem 90tih godina kada sam se ozbiljnije počeo baviti praćenjem gange, odlučio sam ne samo uzimati iz tog fascinantnog svijeta - već nešto i dati.
To vrijeme, kraj devedestih, ujedno je i vrijeme uzleta interneta, tako da sam uzeo sebi zadatak da sve ono što prikupljam, što znam o njoj, prezentiram javnosti preko inetrenta. To je danas stranica www.ganga.hr.
Jedna od osnovnih ciljeva tog projekta je upravo razbijanje predrasuda koja se destetljećima kao neko prokletstvo vuče za gangom. Želio sam ljudima pokazati da se nemamo čega stidjeti, da je to naša pisma, pisma naših predaka. Za mene - malo glasovno remek djelo!

Imam također sreću što radim na radiju, pa kao radijski voditelj preko radija zdušno promoviram gangu. Pošto sam na neki način javna osoba, pa i promoviranjem gange kroz medije, omogućilo mi je da su mi se otvarala vrata i u onim najprobranijim gangaškim društvima - tako da sam doslovno direktno zaronio u sred tog neistraženog područja naše tradicije. Mogao bi reći ušao u samu žižu tog načina življenja.

Moja fascinacija s gangom je beskrajna, a ja ću se danas zbog ograničenog vremena, zaustaviti tek na 4 elementa koje sam zamjetio tijekom svog terenskog rada, a to su:

- Kodeks ponašanja iliti gangaški bon-ton
- Uloga ganga kao teritorijalna odrednica
- Poetika gange
- Fatalizam gange

Kodeks ponašanja (gangaški bon-ton)

Kada se čovjek po prvi put susreće s gangom – ima dojam da je ona nekakva preživjeli relikt divljačkih plemena koji su oduvijek s nekim ratovali po ovom kamenjaru. Sa svojim "divljačkim" izričajem lako je zamisliti da je njeno prirodno okruženje ustvari među barbarskim plemenima, na goletima našeg kamenjara.
Uglavnom, za modernog čovjeka, oduvijek je shvaćena kao dernjava koja je primarno služila za plašenje vukova, a i neprijatelja.
Kao takva, divljačnog tonaliteta, za pretpostaviti je kako bi trebala biti opora, nepredvidljiva, te sklona izazvati međusobne razmirice i sukobe.
Kratko rečeno ona bi trebala biti daleko od kodeksa koju nosi civilizacija.
Iznenadio sam se kad sam se počeo družiti s gangašima i otkrio da oni imaju iznenađujući razrađeni kodeks ponašanja – i da se cijelo društvo odnosilo prema gangi s jakim poštovanjem.
Npr. točno se zna kad se može gangati, a kada ne. U kojim prilikama se piva, pa i razlozi zašto se piva, komu se piva, i kakvo je ponašanje ne samo izvođača već i slušatelja.

Navest ću tek nekoliko crtica kako bi potkrijepio svoje tvrdnje:

- Ganga se ne piva za vrijeme korizme – tih 40 dana nijedan gangaš vam neće zapivati.
- Kad netko umre u obitelji ne piva se čak godinu dana. Smrt u susjedstvu, smrt rodbine ili prijatelja značilo je nepivanje barem 40 dana.

S druge strane na tim gangaškim skupovima iliti druženjima što se tiče pivanja uvijek bi vladao savršeni red. Kad bi se skupile ekipe u nečijoj kući, za večerom, u konobi ili najčešće u starinskim gostionicama – koliko god su glasni bili gosti - kad se započme pivati ganga isti čas bi svi prisutni utihnuli. Gangaš ne najavljiva pivanje riječima u stilu: Umirite se sad ćemo zapivati ! Niti daje neku gestu! Ne ! Gangaši bi je zapivali bez ikakve najave i već pri prvom tonu svi prisutni bi zašutjeli. Čak je i zvuk odlaganje čaše, tanjura ili škripanje stolice bio nepoželjan.
U tim svojim praćenjima gange gledao sam često u lica tih gangaša (pošto sam pri takvim prigodama snimao morao sam brzo reagirati – čak sam imao problema zbog takvog nenajavljivanja pivanja, pa često nisam dovoljno brzo reagirao i uključio snimanje).
Gangaši bi ponekad nezainteresirano gledali oko sebe ili čak u sred razgovora – ono "kad mu dođe" on je rasprostre pred skup. Dok se gângâ ne čuje se nikakvo klapanje, nikakav smijeh, ni riječ, svi pomno prate izvođače, a kad se završi nema ni velikih ovacija. Čak i kad je najbolje otpivana izvođači neće dobiti pljesak, niti ovacije - već jedna škrto - skoro kroz zube procijeđena riječ: Dobra! Valja! Nije loša!
Ili ako bi bila loša jednostavno bi priča u gostionici nastavila svojim tokom.

Nikad nisam doživio da dvije skupine zapivaju istovremeno – ma kako velik prostor bio – uvijek se pričeka da jedna ekipa završi pa onda druga nastavi dalje. Ista ekipa nikad neće zapivati dvije zaredom. Jedna se zapiva i onda se daje prostora drugoj ekipi.
Među ekipama se zna otprilike tko bolje piva, a tko lošije, ali nikad se nikoga ne podcjenjiva, u toj večeri svima se daje prostora da zapivaju barem poneku.

Koliko se cijeni ganga pokaziva i to što su gangaši izuzetno osjetljivi na akustiku prostora tako da su neka mjesta, neki prostori, neke gostionice bile cijenjene upravo zbog svoje akustike.

Vatreno krštenje

Kad bi se skupila mlađa ekipa, tek propupalih momaka, oni neće odmah u javnost zapivati. Sastajati će se negdje daleko na osami i tu uvježbati svoj repertoar te se glasovno uštimati (najčešće pri čuvanju ovaca, krava itd.). Eventualno nauče gangu u kući, često s djedom, pa se onda nađu s družinom negdje na osami – i tu dalje razrađivaju svoje izvođenje.
Tek kad procjene da je vrijeme, otići će među šire društvo, u gostionicu ili na dernek i tu prezentirati svoje umijeće. Naravno ako je pivanje obećavajuće ti mladići će dobiti i malo toplije odobravanje – sve u svrhu ohrabrivanja. Što su pivači mlađi riječi pohvale će biti glasnije, pa čak i ponekad uz pljesak.
Gangaš svoje pjevanje shvaća smrtno ozbiljno, i nikada se ne izruguje s njom. Tako se ponaša i prema mladićima – u brk im se kaže je li valja ili ne valja, bez pardona, jer na cijeni je jedino dobra ganga i svima je stalo da sljedeća generacija zapiva još bolje. Da se tradicija nastavi u svom najboljem izdanju.

Uloga ganga kao teritorijalna odrednica ili teritorijalna pripadnost

Imamo 7 glavnih stilova pjevanja koji su ujedno i teritorijalno određeni:

1. Imotska – okopoljska (istočni dio Imotske krajine)
2. Imotska – zapadno pivanje (od Lovreća do Biorina)
3. Bekijska – tj. Grudski kraj
4. Najinska – Ljubuški kraj
5. Belevarijska - Široki Briješki kraj
6. Ramska
i 7. Duvanjsko/Livanjska

Tih 7 glavnih stilova se dalje dijeli u sve sitnije grupe – a najčešće podjela staje na razini sela... ima iznimaka kad se ona spušta i niže – na obitelj , ili dugouhodana ekipa stalnih pivača koji bi onda imalo "svoju gangu". Na kraju imamo čak i gange određenog pivača. Kao što su npr. gange koje i danas nose ime autora, nabrojat ću tek neke - Walterova ganga, pivanje Pere Zelina, Lijlje Brabarić, Nede Ćapina, Perkanovićeva, Pegotićeva, Lolina, Gigalovićeva, Jure Begića itd.

Prosječan poznavatelj gange može po stilu pjevanja odrediti s kojeg područja dolaze pivači, a malo bolji poznavatelji mogu vam reći čak točno iz kojeg su sela. Mogli bi reći da ganga uz onaj nagon umjetničkog izražavanja ima i funkciju javljanja nazočnima – kako bi rekao po naški - odakle su momci ili cure. Iz kojeg su sela momci došli curi zapivati na silu.
Ganga je jako glasno pivanje – tako da se ta poruka odašilje dosta daleko i kristalno jasno.
Sad zamislite starinski dernek – gdje se orila ganga na sve strane, sigurno si u tom metežu mogao čuti gdje su tvoji, gdje su rivali, odakle su koje cure, odakle su momci itd.
Rekao bi slično kao uloga narodne nošnje – koja je uz onu estetsku funkciju - također označavala teritorijalnu pripadnost, ili pripadnost određene zajednice.

Poetika gange

Ganga je pjevanje na dah, dakle sve što se ima reći mora se reći u jednom ljudskom dahu. Cijela poruka, sve emocije, stav, ljubav, prkos – sve to mora stati u jednom ljudskom dahu.
U drugim glazbenim formama imate vremena koliko hoćete , strofe praktički možete slagati koliko želite – što vam daje veću slobodu i neopterećenost da svoju misao izrazite do kraja tj. "natanane".
U gangi toga nemate, imate samo jedan dah.
Dakle cijela priča u ovom slučaju mora biti komprimirana u jednom ljudskom dahu.
Vođena nekakvom svojom arhaičnom logikom morala je procijediti samu bit cijele priče te je javnosti prezentirati u obliku jednog jedinog stiha. Što je dodatno kompliciralo cijelu situaciju. Morate odaslati poruku, ali ne možete upotrijebiti neograničen fond riječi – već morate pomno izabrati pojedine riječi kako bi u što manje slogova izrazili cijelu dubinu priče. Uz to poruka mora biti jasna, nedvosmislena i apsolutno razumljiva na prvo slušanje.
Česta uloga gange je izražavanje određene poruku prema nekome – kao što su momak prema curi, prema prijatelju, neprijatelju, prema domovini, svkrvi, materi itd.
To znači da sve što nekome sljeduje morate izreći u jednoj kitici. Što je zbog toga zahtjevalo određenu jezičnu inventivnost u nositeljima gangaške tradicije. Pošto je sve podređeno ritmu daha glavnog pivača i pratitelja - oni su se začuđujuće igrali riječima kako bi se izrazili. Naravno ima dosta običnih ganga, kako bi se reklo narodskih pjesmica gdje je je jedini zahtjev da se pjesma rimuje. Ali uvijek nailazim na prave poetske bisere pa se zaprepastim kakve je jezične dragulje u stanju stvarati naš narod.
Nailazim na slučajeve u pjesmama kada u nedostatku prave riječi, ali i zbog ograničenosti vremena, ti gangaški pjesnici čak izmisle riječ, koja točno opisuje određenu misao, iako tu riječ čuješ po prvi put točno znaš šta se htjelo reći.

Tu ću potegnuti jednu paralelu – molim vas nemojte mi zamjeriti jer ovo su samo moja promišljanja. Zbog ove spomenute jezične inventivnosti nije možda slučajno što su velikani hrvatskog pjesništva upravo iz ovog područja s kamena. - Što je ovaj prostor omeđen suhozidom dao veliki broj priznatih pjesnika.
Spomenut ću samo dvojicu, a ima ih puno, ali ne smijem redom nabrajati, kako se ne bi naljutili ako nekoga i preskočim.
Dakle dvojicu:
Antun Branko Šimić. Pitam se je li on tu svoju kratku formu svojih pjesma upravo naslijedio iz tradicije gange – ta kratkoća izražavanja, ta igra riječima, a ipak savršeno jasna ! Po meni iz tog starog pjesničkog svijeta njegovo pjesništvo je najbliže onom pojmu koje obilježava i gangu: haiku s kamena!?
Tin Ujević – on bi u svojim pjesmama po potrebi izmišljao riječi, kad ih čitaš misliš da je to neka stara hrvatska riječ, a on je izmislio i točno pogađa ritam i samu bit misli ! Nedvoznačno – tako reći naprvu jasno.
Je li možda i on spoznao tu mogućnost igre riječi, tu jezičnu inventivnost iz gange. Tu apsolutnu slobodu izražavanja, kako naš narod kaže – zakovrlji jé ?

Fatalizam gange

Gangaš je sudbinski vezan za gangu, za svoj prostor, on je ne može izbjeći, na neki način je njoj predodređen. Upravo zbog tog on je uzima kao bitnu odrednicu svog života. On je toga svjestan i ne bježi iz toga.
Iako se ganga u vanjskom svijetu shvaća kao krajnje primitivna, nazadna, barbarska – i toga su naravno svjesni i sami nosioci tradicije gange – uvijek će je rado zapjevati - bilo gdje. Bez obzira na neodobravanje pa čak i skanjivanje okoline oni je MORAJU zapjevati.
Dobar primjer su naši gasterbajteri u Njemačkoj. Pri ovim riječima uvijek zamišljam kako li je izgledalo kad su prve generacije gasterbajtera došli raditi u Njemačkoj 60tih godina
Sjede tako naši prpošni momci u njemačkoj gostionici, u Gasthofu sredinom 60tih, malo su popili šnapsa i naravo zagangali. Možete zamisliti lica iznenađenih njemaca, njihove iskolačene oči – pa ta ganga je na njih djelova kao sirena za zračnu uzbunu, a naši momci za stolom u kutu gostionice pucali od ponosa kako su je dobro zapivali.

Ima jedna anegdota koja potvrđiva ovu priču – od jednog gangaša koji je radio u Austriji – kaže on meni - kad god zapivam gangu i danas mi priko očiju prileti 20 šilinga – pitam ga što – on kaže tolika je bila kazna u Austriji za remećenje javno reda i mira. Eto naš čovik ne može iz kože, mora je zapivati inače će puknuti. Mora zagangati, pa taman svaki put plaćao 20 šilinga.

Za kraj – kad bi tako u svojim istraživanjima i propitkivanjima razgovorao sa starim gangašima – redom su mi tvrdili da ih u životu drži ganga! Ispočetka tu rečenicu nisam shvaćao ozbiljno, ali vremenom sam sve češće nailazio na djedove koji su mi upravo to tvrdili. Tko god je mogao - gangao je dokle god bi mogao mrdnuti sa sobom, ako mu je glas onemoćao zagangao bi ispodglasa, ili barem bi pozivao društvo da mu zapivaju.
I ovdje ću spomenuti dva takva primjera – a to su pokojni Walter koji je doslovna gangao do zadnjih mjeseci pred smrt. I pokojni Ljubo Begić koji bi teško bolestan, pred smrti pozivao svoje prijatelje gangaše da mu zapivaju.
To je taj fatalizam gange.
Kada pitam nekog gangaša šta mu znači ganga u životu – očekujući nekakvu filozofiju – dobijem odgovor upravo kao što je i sama ganga – kratko i jasno, procijeđena kroz zube i život – Ona mi je sve!