Nestaje pučka pjesma

Za stanovnike Bekije, Škutur bijaše podrugljivo ime za Dalmatinca iz Imotske krajine.

No, bilo kako bilo, i jedni i drugi gangu su potezali ma gdje bili, a nema "mista na svitu" gdje ih ne bi. I gdje ne pokazaše gangu i gdje ih preko gange svijet ne upozna. I nema svjetske metropole u kojoj se nije zagangalalo "na vas glas" jer ganga se ne može tiho pjevati, kako tvrde u imotskim selima. Što ostade od ove pučke kreacije pođosmo čuti i poslušati...

"Mene je ganga spasila, tako ti boga" ispričat će starina Iko iz Studenaca koji je u Njemačku šmugnuo sredinom šezdesetih "kad sam unda doša u Minken. Razumiš ti mene, siša ti ja s verate, moj pobro, a Prnje rodijaka nigdi. Nije me dočeka na stanici. Kud ću, šta ću, mislim ja, u tuđemu svitu, a beknit ne znam. Loš sam i s rvackim, a kamoli sa švapskim, moj pajdo. I unda ti ja lipo sidem na klupu pa otegnem, zagangam:

Otkad mene i kolege nesta,
u mom selu zaresla je cesta.

I nisi, tako ti boga, udarijo dlan o dlan kad evo ti rodijaka Prnje i još njizi deset pajdaša. Sve naši ljudi. Isukrstami, vele oni meni, da nisi zaganga, ne bi te ni našli. Potla toga dođe pulicija pa nas sve strpa u maricu i otra. Da ko je vidija tako se derat u gradu"... "Tako, Iko, a zapjevate li sada kada"? "Ritko. Jedino kad se napijem. Malo se sada ganga piva, ni blizu ka prvo".

A uz Vrljiku, krasoticu Imotskog polja koja je i sama vazda svojom vodom pjevala, i ispod Mračaja i Zavelima oduvijek se "pjevušilo": grlom i srcem, od nevolje i jada, kroza smijeh i plač, u tuzi i radosti. Je li to uvijek ganga bila, teško je kazati, no poznati putopisac Alberto Fortis u svojemu djelu "Put po Dalmaciji" od prije dva i pol stoljeća će, među ostalim, zapisati: "Na seoskim sijelima koja se posebno okupljaju u kućama gdje ima mnogo djevojaka... je uvijek poneki pjevač... Dugačak usklik, to jest jedno oh! barbarski izvijeno, uvijek prethodi stihu; riječi od kojih je sastavljen stih izgovaraju se brzo, gotovo bez ikakva izvijanja glasom, koje se zatim u cijelosti čuva za posljednji slog i završava se produženim usklikom u obliku treperenja što se podiže s izdisajem...".

GANGA IZ 1928.
Moj galantar i srce i duša,
neću momka koji grm čemuša

GANGA IZ 1948.
Druže Tito, ti se ne boj Rusa,
ustaša je iza svakog busa

GANGA IZ 1968.
Vlak putuje, vlakovođa svira,
zbogom ostaj, Dalmacijo mila

GANGA IZ 1988.
Ameriko, nestalo ti novca,
s tvoga novca odo za udovca

A 86-godišnji Lovrećanin Viktor Olujić će ustvrditi da je imotska ganga na izdisaju, da je nema, niti je znade više tko pjevati jer... "Nije to zini i riči ka vol - veli starina Viktor i dodaje: - Gangu triba znat pivat. I gange ovdeka više nema ka šta je bilo jerbo su sada drugi zemani i drugi vakti. A nema ni gostionica. Otkad su ošle gostionice i došli kavićI ošla je i ganga. Ja sam gangu piva sa svojim pokojnim bratom, međutizin moram ti kazat da sam ja bijo bolji govornik nego gangaš. Bijo sam najbolji govornik u Jugoslaviji, to su ljudi tako protumačili, nisam ja to izmislijo. A ganga se najbolje piva utroje: jedan vodi pismu, a druga dva ga prate. Kažem, ganga umire".

Hoće li ovo jedinstveno pučko pjevanje poput brojkavice, treskavice, treje, džotavice, orcanja i inih načina pjevanja koja su se susretala na prostorima Dinarida nestati, iščeznuti, teško je kazati, no razvidno je da je pred ustukom vremena. Sve se manje čuje, a ne tako davno moglo se čuti u svako doba dana, u svakoj prigodi.

Ganga je pjevala o svemu i svačemu, gangu je pjevalo i muško i žensko. I nema toga što dvostih deseterac, katkad sedmerac, osmerac, deveterac, pa i jedanaesterac gangaškog troglasja nije opjevao, izrugao, isprdio: ljubav, radost, tugu, jad, smrt, život, sudbinu, bolest, dernek, ženidbu, udaju, svadbu, roditelje, prijatelje, vlast, vojsku, vjeru, pobožnost, svece, imena, posao, pečalbu, seljake, građane, seks, običaje, sijelo, vladare...

"Nema toga što ganga nije opjevala" veli Petar Ujević (50), nastavnik hrvatskog i francuskog jezika u lovrećkoj školi i sakupljač ovog dvostrukog nesimetričnog deseterca sabranog u knjizi "Lovrećka ganga", "a jednako tako nema toga u ljudskom životu tko i što nije ismijan i izrugan. U gangi se o svemu posprdno govori, pa čak i o Bogu i svecima, ali o domovini nikada. U mojoj knjzi u kojoj je nekoliko tisuća deseteraca, a i u mojemu prikupljanju, ja nisam niti jedan susreo koji se ruga s domovinom".

A ima li razlike između gange i rere? "Ganga i rera gotovo su navlas iste, jedino je napjev nešto različit. No, valja reći da je rera strogo locirana na prostor Sinjske, a ganga na prostore Imotske krajine i Hercegovine. Za neupućene, ganga i rera su isto, no nije tako. Pa i ganga se razlikuje od sela do sela, a postoji i ženska ganga. Ovdje je gangu svatko pjevao, svi su gangali u svim prigodama Da ne padne u zaborav, da se ne zaboravi jedno vrijeme kad se ovdje ni živjeti ni mrijeti nije moglo bez gange, Petar se potrudio skupiti i prikupiti pa sve to složiti u jednu knjigu za one koji dolaze i koji će o ovoj pučkoj lirici slušati tek iz pripovijesti. Iz priča da se s gangom i u "Meriku" odlazilo još prije jednog stoljeća. Pjevali su je svi, pa i Nikola Kujundžić rečeni Lasto, kažu, kad se početkom 20. stoljeća iz rodne Ivanbegovine zaputio "priko lokve" u Sjevernu Ameriku, zagangali su suznih očiju i još mnogi Ivanbegovčani koji su između I. i II. svjetskog rata napuštali svoje rodno selo, odlazeći "drobom za kruvom" diljem svijeta: Stjepan Kujundžić Šola u Francusku, Bariša Kujundžić Baletin u Belgiju... Još tada je kamenim imotskim selima i brdima ječalo troglasje:

Da znaš, majko, kako ti je sinu,
teška srca ići u tuđinu

Pjevala su tada, vele, i ženska usta nakon poljubaca na rastanku:

Đavo odnjo Ameriku Južnu,
ode dragi, ostavi me tužnu

Ko je kaza u Belgiju pute,
klela bi mu čase i minute

Pjesam čudan za sve one koji su ga čuli nastavio se ondje daleko "priko mora".

"A odovlen se i u galantarenje odlazilo s gangom" prisjetit će se zadnji lovrećki korpar 79-godišnji Ante Milinović Guić te dodati: "S gangom se nastavilo galantariti po Češkoj, Austriji, Njemačkoj. Ja sam sa šesnest godina otiša galantarit u Češku, di mi je već tada bijo ćaća Tomo i još trideset Milinovića: Marijan Baceljin, Jozara, Marijan Ilijin, Lazo, Cvitan, Dunda, Manje, Stipe Mareljin, Ivan Šalin, Kenzo, Miško, Tonko i braća mu... Ko će ih, tako ti boga, svizi se sitit. I tamo smo pivali, gangali:

Piši meni, moja golubice,
'otel Gorni, Češke Budjevice.

I ovako, na priliku, smo gonili:

Češka zemlja, njemačka granica,
tu stanuje lovrećka barabica.

A čuli su Česi i ovo:

Nije moja zaplakala mala,
dok mi nije kuver spakovala.

Dalmacijo, mirisava vodo,
žao mije što iz tebe odo.

A kod kuće su nam žene i cure pivale:

Ja oboli svita slušajući,
a moj dragi korpu nosajući.

Nosila je ganga ljude iz imotskih sela svukud, a i Hercegovce, dakako, po svijetu, a i oni nju. Ništa ovaj dvojac nigdje razdvojiti nije moglo, ganga je tuđinu podnošljivijom činila, ganga je u tuđini tugu i zov doma blažila. Posebice u Njemačkoj... "Pazi vako, Stipane - kazat će Ante Bošnjak (75) iz Lovreća - ja sam dugo radijo u Njemačkoj i čim su kroz Minken prošla dva Imoćana, odma su zapivala gangu. Sada je sasvim druga pisma. Mlade to više ne zanima. A Lovrećani i Studenčani su uvik i svugdi pivali gangu. I bili su galantari. Dobro, kako bi Nijemci reagirali kad bi vas čuli gangati"? - "A svakako..."

Toma Petričević (72) veli da je i on dosta "gulijo" po Njemačkoj i tamo još više gangao s družinom. Te da su Nijemci, kad bi ih čuli gangati, kazali eno, Rvati mole Boga. A ja još - kaže stari gangaš Toma - čuvam svjedodžbu od pokojnoga dida Jure koju je dobio 1899. nakon što je izdvorija morebranstvo-domobranstvo.

Tomin prezimenjak i "godina" Mate pak će reći da je i on "bijo u Vrankvurtu di je radijo i piva gangu, pa kad su Nimci to čuli, najprvo su gledali, slušali i čudili se, a unda su nam se pridružili i s nama pivali. I tražili su da ih učimo..." "Sve manje se, Stipane pobro, čuje pivati:

Piši meni u Njemačku, sine,
ko ti diže noge materine.

Malo se čuje i:

O, Njemačka, odnili te vragi,
dosta li si rastavila dragi.

"Skoro pa da se i ne čuje" sjetno će zaključiti gastarbajteri, dok će Janko Misir (56) iz Vinjana Gornjih dodati: "Ja sam trideset jednu godinu u Njemačkoj i tamo je nas iz zaselka Kutleša zajedno stiglo, dabi, trideset. I kad smo se tamo smistili, prvo šta smo napravili zapivali smo gangu. I šta biva?

"Susidi Nijemci su pozvali policiju, došla je policija i sve nas strpala u jedan autobus i otrala izvan grada dvadeset-trideset kilometara u jednu šumu. I kad su nas tu iskrcali, rekli su - sad se derite do mile volje. Međutim, kasnije su se navikli na nas... Čini se i Imotska se krajina privikla bez gange. Od Biorina i Ciste, preko Aržana i Sviba, nad Dragunima i Prološcem, kroz Kamenmost i Zmijavce, u Krivodolu i Medovu Docu... sve manje se sluša, sve manje se čuje. Nema sijela ni derneka, umakao im zeman u imotskim selima kao i svukud drugdje, mladost se raduje i tuguje nekim inim načinima. noprs2dGanga im je zapela u grlima očeva i djedova na svatovskim, pečalbarskim i galantarskim putima. "Mlade više ne zanima ganga - veli Petar Sabljić (40) iz Lokvičića - a nekad se bez gange ovdje nije moglo ni živit. A gangu valja znati pivat. .Svatko može revat, ali ne može svatko pivat gangu. Ja se sićan da se u Lokvičićima pivala ganga dočim bi pao mrak. A tada je u selu bilo tri tisuće ljudi, sada ih je niti polovica. "Ma pivala se ganga po cili dan - nadopunit će ga 79-godišnji Mate Lasić - a ne samo po noći. I pivalo se za svaku prigodu, pa i za svinjokolju. Evo, ja koljem prasce, a niko ne piva. A ovde se gangalo otkad sam ja bijo tolišni. I pivali smo je mi u ustašama. Kad smo 1941. godine nagarili na četnike na Kupresu i zagangali:

Sveti Ante, ajmo u ustaše,
vratit ćemo šta je bilo naše

četnici su se usrali u gaće i bižali ka zečevi. Od iljadu i pedeset ostalo ih je niti pedeset. Je, pivalo se, ali više se ne piva. Ja se ne sićam kad sam zadnji put zaganga".

Ali u Petričevića još uvijek se ganga. Usred bijela dana. Zagangaju gangu trisedamdesetogodišnjakinje Danica Bošnjak te Tonka i Janja Petričević. Pa se čuje sve do Mrnjavaca, Sviba i Svibića, sve do Nikolića, pa i Prološkoga blata. A kad su od volje, kaže ovaj raspoloženi gangaši trio, i kad se uspnu "na vr brda" čuje se i do Ričica njihova pjesma:

Volin tebe, zapivati, gango,
neg zaplesat valcera i tango.

Gango moja, ostavit te neću,
dok mi smrtnu ne zapale svijeću.

Svaka drača rodila rogača,
mene moja mater za pivača.

"Nas ganga vrati u mlade dane i ganga sve kaže bez škole" vele Danica, Tonka i Janja u kratkoj stanci ispjeva.

Pjesnik, sakupljač narodnog blaga, pa i distiha gange te vlasnik knjižnice s 4328 knjiga Ante Žužul iz Grubina zanosno će ispričati: "To je prekrasna narodna lirika i ganga nikada nije bila vezana uz primitivizam kao što se misli, već uz umjetnost. A umjetnost je opasna. Pa Sinjani su se uvik hranili rerom i Gospom. A rera i ganga su potpuno isto pjevanje, s tim što je rera nešto otegnutija, dok je ganga "na kanet" - buntovnija. Dakle, rera i ganga su umjetnička narodna lirika, te su oaze ljubavi. Ovdje kad je čovjek tugovao za dragom - gangao je, kad je odlazio, opet je gangao.

Ganga nikada nije bila podložna ni vjeri ni politici, ganga se vazda sa svima sprdala. I meni bi bilo slabo kad bi netko nešto loše napisao o gangi. Pa Hektorović, Gundulić, Andrić, Ujević - sve su crpili iz narodne lirike. Kaži mi jednu rečenicu koja bi potkrijepila stajalište da ganga nije poezija, a što kaže kvazikulturni svijet. Pa pogledaj, Stipe, koliko u sebi ima sadržaja, života i bogatstva ovaj deseterac:

Noseća sam i rodiću troje,
sebi jedno, a odborniku dvoje.

O hrvatskim haiku pjesmama, o njihovoj sadržajnosti, poetičnosti i snazi u kojima do izražaja dolazi posebni pjesnički dar hrvatskog puka, govori i Ivan Lovrić u 18. stoljeću, koji će ustvrditi da naši ljudi "stvaraju svoje pjesme s pravilnim mjerilom stiha, a da i ne znaju što je stih".

"A kad je onomad Udo Jürgens, austrijski pjevač, čuo Hercegovce pjevati gangu - reći će Ante Aračić iz Vinjana Gornjih - rekao je da je to najmelodičnija pjesma, glazba, koju je ikada čuo".

I čut će se ovih prazničnih dana opet ganganje kad se po rodnim mjestima okupe svi oni koji su se razišli po svijetu:

Mala moja, ako misliš za me,
štap u ruke, zobnicu na rame.