Taj prastari stih deseterac

Usmeni su narodni izričaj i kao umjetničku formu i kao prenositelja poruke, zamijenili masovni mediji i drugi oblici kreativnosti. Poruke između pojedinaca i skupina danas prenose razne elektroničke naprave. Ganga je prenosila emocije, poruke, zavjete i uspomene, izricala slutnje i nade, povezivala vremena i naraštaje. Čuvala je narodni identitet i postala njegov nezaobilazan dio. Na upit što je ganga, neupućenu bi najbolje bilo reći da je to narodni dvopjev koji se sastoji od pjevne deklamacije i vokalne pratnje jednoga, ili više pjevača. Oblikom stiha i načinom njegova iskazivanja ganga pripada najstarijim formama usmene narodne poezije. Možda i ne bismo danas posebnu pozornost poklanjali gangi, kad se ne bi dalo vidjeti kako nas njezin stih, u vremenu kad je i hrvatski identitet izložen opasnostima, može povezati gotovo s pravremenom narodnog života i s najdubljim žilama njegovih korijena. A bez tih veza nema života. Što bi ona mogla značiti danas, što bi i kome bi danas mogao govoriti stih narodne poezije? Može li se još uopće čuti to drevno pjevanje hrvatskoga puka? Ima li još onih koji pjevaju gangu, postoje li mjesta na kojima je možemo čuti? Još je važnije pitanje je li još uopće živ taj prastari stih deseterac, koji je u samom temelju hrvatske usmene narodne književnosti?

Poticaj ovome tekstu i glavni izvor građe za nj je nedavno objavljeno drugo. prošireno izdanje zbirke dvostiha koje je pod imenom "Ganga" priredio ugledni hrvatski povjesničar dr. Anđelko Mijatović.

Stih usmene narodne književnosti često svjedoči o prošlosti, o ondašnjem narodnom životu, običajima, moralu, ali i o rađanju jezika i njegovim potencijalima. Ne treba zaboraviti da je i književni jezik oblikovan prema naslijeđu te književnosti. Stih deseterac, jedan od stihova narodne književnosti, spada među naše najstarije stihove. Zbog toga i zaslužuje posebnu pozornost. Razgovor o gangi ne aktualizira samo pitanja o prošlosti i o stihu. On nas vodi i prema tajni umjetničkog izraza, prema trajnom čovjekovu nagnuću da se izrazi na poseban način, kroz neki od oblika umjetničkoga stvaranja. Polazimo, dakle, od toga da je ganga tvorba kreativnog duha. Ganga nije samo riječ, ona ne govori, bolje reći ne pjeva samo riječju koja nosi smisao, nego i svojim ritmom i zvukom. Istodobno upućuje na neizgovorene sklopove, nove asocijativne sveze i sublimirane slike, koje se tvore prema drevnim obrascima, iz vremena mitskog načina života i mitskog shvaćanja svijeta. Pjesnici/pjevači su nekad bili posrednici između prošlih iskustava naroda i svakodnevnoga života koji je donosio novosti. Ganga je bila, možda, naša zadnja veza sa svijetom koji je nastao nakon raspada onodobne mitske kulture. Njezina posvemašnja metaforičnost upućuje na drukčije razumijevanje svijeta. Eliottovski govoreći, i utrnule zvijezde još sjaju, vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje zajedno su u budućem vremenu. Pjevni aspekt gange možda nije dovoljno istražen. Iznijet ćemo vrlo sažet prikaz. Dr. A. Mijatović je gangu definirao kao skupno, glasno i bučno višeglasno pjevanje, pjesničko-pučko izražavanje koje su pjevači i pjevačice izvodili u svom prirodnom i instinktivnom izražavanju, ne po notama, nego po zamišljenim i zapamćenim tonovima. Ganga je načelno dvopjev - jedan pjeva, a prate ga, "gangaju" jedan, dva ili više gangača ili gangaša, ali svi u jedan glas. Glas glavnog pjevača treba nadvisivati glasove ostalih sudionika u pjevanju i predvoditi u tijeku pjevanja. Tijekom pjevanja, navodi u svom uvodnom eseju dr. Mijatović, pozivajući se na Dunju Rihtman, uloga svakoga glasa je jasno određena. Prvi glas "počinje", "priginje", a ostali "gangaju", "prate", "preuzimaju". Dugi glas ne izgovara tekst, nego prati prvoga pjevača s muklim "e", vokalom "o" ili "gan", "gan", odnosno "gn". Ako se glavni pjevač želi odmoriti onda tiho kaže kome drugome "priuzmi" ili "privati". Ponekad ne započne prvi pjevati glavni pjevač, ali onda mu tijekom pjevanja onaj drugi kaže "vodi" ili "uzmi". Razmak između započinjanja i preuzimanja vrlo je različit, od sekunde do minute.

Kad već spominjemo kako je pratnja glavnoga pjevača u gangi često ustvari imitiranje zvuka gusala, dodajmo da je pjevanje uz gusle imalo svakako drukčiju svrhu i drukčiji ambijent u kome se pjevalo. To je (svečano) pjevanje usmjereno naraciji, pričanju, opisivanju, a ganga je ponajprije poruka: djevojci, mladiću, drugoj skupini, ili svima koji je mogu čuti, sažeta, pregnantna, bez suvišnih ukrasa. Tvorba stiha izgovorena uz gusle, ili onoga ispjevana kroz gangu, malo se razlikuje. Ima znakova da pod svojim današnjim imenom ganga i nije starija možda od stotinjak godina, ali, kako kaže dr. Mijatović, po svom pjevno-glazbenom ustroju pripada višetisućljetnom tonskom sustavu pentatonici, koja je zapravo temeljem glazbi starih naroda na svim kontinentima. Navodi daje sve do prije tridesetak godina ganga, u krajevima u kojima je njegovana, bila glavni pjevno-glazbeni oblik i pučko pjesničko izražavanje. Svaki kraj imao je svoj gangu, svako selo svoju, a i zaseoci su se razlikovali u načinu pjevanja. Gange su izraz tisućljetnog ljudskog iskustva. U sebi sadrže obilje građe ne samo za etnografska proučavanja.

Poruka pjesme glavni je motivacijski čimbenik pjevanja gange, a obično se šalje u dvostisima i desetercima, iako postoje i stihovi drugih metričkih osobina. Pjesnik/pjevač izbjegava složene postupke, koji bi mogli otežavati recepciju u jednokratnu slušanju, a isto tako mora praviti ustupke kompoziciji koju je verificirala tradicija. Stih gradi prema shemi koja je slušateljstvu već poznata. Ta se shema (ili formula, kako se ponekad kaže) oslanja na neka stalna načela organizacije stiha, na njegovu provjerenu organizaciju koja pjevaču omogućuje slobodnije poigravanje i sa sadržajem i s motivima. Cesta su ponavljanja u pravljenju stiha gange zato što ona za određene bitne elemente uglavnom ne mijenja izričaj - moglo bi se reći da za jednu misao, ili sliku, uglavnom uzima jedan izraz. Stih se gradi prema shemi u koju se samo umeće aktualna poruka, jer se temelji na tradicionalnoj ritmičkoj i zvukovnoj "normi", na apstraktnom modelu, a poruka je prepuštena trenutnoj inspiraciji. Iz toga slijedi da pjesma uglavnom ovisi o talentu pjevača i važnosti motiva.

Ponekad rime u gangama nisu savršene kakvoće, ali zvukovni ritam rijetko (nikad op.ur.)se iznevjerava. Motive je skoro nemoguće nabrojiti, jer ništa što život iznese na svjetlo, nije gangi strano. Opjevat će sve, ali češće je prenosila ljubavne poruke. Ganga je i svojevrsna usmena kronika i glavni medijski javni oblik izražavanja, naglašava dr. Mijatović. Nema zabranjenih tema, pjeva se u svako doba, danju i noću, u kući i izvan kuće, pri radu ili odmaranju. Ganga je živjela na selu, prilagođena kolektivnom načinu života. Dr. Anđelko Mijatović više od tri desetljeća skuplja i proučava gangu. Istraživao je i podrijetlo njezina naziva i u svom uvodnom eseju izložio različite pristupe - od onoga da je ganga ime dobila po albanskoj riječi kang (pijevac, pjevanje, pjesma) do tvrdnje da dolazi iz germanskog govornog područja od riječi gesang (pjesma). Ima i onih koji spominju podrijetlo u onomatopejskim mogućnostima, odnosno postavci da je ganganje ustvari oponašanje zvuka gusala, pa da pratitelji za glavnim pjevačem samo ponavljaju gan, gan, ili gn.

Dr. Mijatović prihvaća stajalište da je ime ganga dobila prema engleskoj riječi "gang" u svom izvornom i ispravnom značaju: skupina, družina. I da je k nama došla preko Trsta. Iz nje se razvio glagol gan-gati koji na nekim hrvatskim otocima znači lumpati i provoditi se, a ganga znači veselo društvo, provod, metež, galama. Pojam ganga ima dvostruko značenje: pjesma i način pjevanja. Glagol gangati isto ima dva značenja: pjevati i poluglasno pratiti glavnog pjevača gange. Nadničari su iz svojih sezonskih pribivanja na obali i na otocima naziv ganga prenijeli na prostor iza Bijakove. Ponekad čujemo kako se govori o navodnoj trivijalnosti motiva koje susrećemo u gangi, a neki još i strože vrjednuju te motive. U tim vrjednovanjima ponajprije je zanemarena narav gange, njezino podrijetlo i svrha, pa se unose kriteriji iz posve drukčijeg vremena i drukčijeg svijeta i primjenjuju na jedan drevni, izdvojeni entitet narodnoga života.

Za mnoge ljude u Hrvatskoj dr. Anđelko Mijatović je ponajprije dugogodišnji savjetnik prvoga hrvatskoga predsjednika dra Franje Tuđmana. Znanstvena i stručna javnost, međutim, desetljećima prati njegov povjesničarski rad. Stekao je ugled neumorna istraživača, povjesničara po obrazovanju, koji desetljećima skuplja i istražuje građu iz hrvatske starije i novije povijesti. Neke su njegove knjige, a posebno ona s naslovom Iz riznice hrvatske povijesti i kulture (Školska knjiga, 1996.) svojom enciklopedijskom širinom, prikazujući hrvatsku povijest od prapovijesti do 1918., impresionirale javnost. Objavio je više knjiga o ljudima i događajima iz nacionalne povijesti: Mijat Tomić (zbirka epskih pjesama o tom istaknutom liku hrvatske usmene književnosti) (1969.); Uskoci i krajišnici (1974.); Senjski uskoci (1983.); Obrana Sigeta (1987.); Ban Jelačić (1990.); Zrinsko-frankopanska urota (1992.), nekoliko srednjoškolskih udžbenika iz povijesti, tri lokalne monografije i desetke znanstveno-stručnih članaka, prikaza, osvrta i ocjena. Uredio je dvadesetak knjiga drugih povjesničara za tisak.

Neprijeporno je da se Mijatovićev interes za usmenu narodnu književnost ne može odvojiti od njegova interesa za povijest. Kao da je pošao od toga kako mu književno narodno blago može približiti puninu života, pa i ono što izmiče hladnoj povijesnoj faktografiji, koja to bogatstvo nužno sažima u podatak, datum, godinu, ime.