Postojbinom gange

Jozo Balić je ovaj tekst objavio u "Imotskoj Krajini" br.10/1970.g.

 

Cista Velika, travnja. - Od Biorina prema Cisti Velikoj, s donje strane vijugave makadamske ceste, šutke su nas u mimohodu pozdravljali potkresani mutvići čupavih glava ogoljelih izmladica, polurazrušeni kameni zidići ograda, s gdjekojim načetim lišnjakom suhih jasenovih i hrastovih grana, s lišćem namijenjenim za zimsku ishranu stoke sitnog zuba, počeci utabanih oputina između obrstenih zakržljalih grabovih busića i osamljeni kućerci pokriveni pločom i zakriljeni ogradnim zidovima obora.

Na suprotnoj strani, sjeverno prema Bosni, sporo su se množili uski duguljasti izvijeni zgoni, pri čijim su vrhovima skutrene pojate i gumna s oklopima mirovali u podnožju hrpica kuća zaselaka Strugare.

 

I odjednom, ošamućeni dugotrajnim treskanjem izlokanom cestom bogtepita kojeg reda i brzinom prolaza duž bijelog zida šamatorja crkve svetoga Jakova i žmirkavih svjetala, pored ulica oivičenih suhozidinama obraslim draćom, jedinih nagovještaja u sada već nadošloj mrklini noći skrivenih zaselaka priljubljenih u podnožju brda prema Bosni, stuštili smo se u centar Ciste Velike.

Uz brecaje zvona crkve svetog Jakova, sveca zaštitnika Ciste Velike, i prve iskidane nalete travanjske buretine, noć se polako zaštitnički spuštala na desetak, s obe strane ceste poredanih, četvrtastih kućerina, kad smo se praćeni oblakom prašine zaustavili pred zadružnim domom, masivnim kamenim zdanjem podignutim po općem receptu za zgrade s gospodarskom i kulturno-prosvjetiteljskom namjenom u doba tačkica i kolektive. Promuklim najavljivačkim glasom kondukter pretpotopskog autobusa, otvarajući rasklimana vrata, s nekom svečanošću u naglasku, objavio je malobrojnim putnicima: Cista Velika - Kod Jakova!

Vanka nas dočekaše hladni nalet bure i posljednji akordi gange "je li Cista di je nekad bila", što dopirahu iz jedne od onih ulica skrivenih tamom i suhozidinama. Još malo, kad vrh Vitrenika umire u nestajućem crvenilu zalaska dana, sunut će iz tih Kegljovih, Mandarića, Brazinovih ulica, skupine momaka silđžija i silazeći na cestu javit će se na progonima kratkom gangom odlaska i otpozdrava. A ta njihova ganga nije umiljato katunsko ojkanje, što cure znade izmamiti na solare, ni nabusito kreševsko pjevanje na dušak, kao ni tako brza i jecajuća ugljanska ganga s primjesama sinjske rere. To je ona po Krajini poznata ciska ganga, silovita i muška, što je čovjek najupečatljivije ponese iz jedne od tih četvrtastih kamenih kuća pri cesti, gdje poneka skupina sildžija listi bukaru za bukarom crnog vina reskog okusa, odlučna da te subotnje večeri, večeri od sila. ne dere uzalud opanke preko ciske i katunske juti.

Kad vrijeme poslane neizdržljivo neprolazno, nešto stane u zraku, a bukara bukaru počne smjenjivati u suludom ritmu, javit će se iznenada gangom, riknut će neka okoprčna momčina "krvi moja pasi te popili". Šutljivi mrki pratioci zagangat će dugim punim glasovima, složno ojkajući pri prelomima. Prozorska stakla javit će se slabim treskom, zadrhtat će plamen svijeće, a ganga će pjevače i slušatelje na časak iznijeti na pradjedovske megdane, krv će silovito navrijeti u slipe oči, vranim konjima suknut će modrikasti plamen iz nozdrva, zaigrat će u propnju zečki kad se uzengije krvnički zabodu u porebricu, pripašaju poleti ruka za drškom ka rikaša. S posljednjim akordima gange "ako bi te dušmani prolili" poslanim zadnjom snagom glasnica, krv se polako vraća u tokove kao rijeka u korito nakon poplave.

Tada već sildžije stižu na odredišta. Neki krasom dolje prema Balića docu, što mami daljinom, djevojkama i skrivenošću, neki hajdučkom oputinom padinom crnograbovinom obraslog Vitrenika prema kreševskim zaseocima, skrivenim u suhozidinama i gomilama iskrčenog kamenja sovure, neki ravno cestom prema istoku preko Crljivice sa sedam bunara za Provo i Lovreć, neki k zapadu prema Biorinama, Budimirima i Ugljanima. A neki za dišpet nadošloj buri bosanki prema Dobranjama i Svibu, preko ogoljelih posljednjih obronaka Kamešnice.

U zoru, kad se zakrvavi bilo Sidoče, kad se pijetli jave po drugi put nadmećući se u kukurijeku, a ogladnjelo goveče zabrenca, bronzom prebirući ogrzine, vraćajući se sneni sa sila, zastat će sildžije časkom na progonima, smotati posljednji cigar škije i javit se, ne više silovito, nego ispod glasa otegnutom gangom povratka "i sinoć sam moja željo živa". Promukle glasove umornih pjevača primit će tišina objeručke, ojačat ih i poslati prema zaseocima. Poneka djevojka još u prvom snu izdignut će se za trenutak na laktove i oslušnuti posljednje akorde "uzdisao preko rosnih njiva".

Od Ciste Velike prema Cisti Provo poskakivanje autobusa preko bezbroj lokava glinastožute. od naleta bure smežurane vode, pratile su paralelno s cestom poreciane njive podvornice, s donje strane nazirali su se počeci cisko-katunske juti, a s gornje ogoljeli obronak Kamešnice s oazama crnine alpskih borova. Kad je iza nas ostala Crljivica sa sedam bunara i razbacanim stećcima s lovačkim i ratnim motivima najvjerojatnije iz vremena bogumila, zatim osamljena crkva svelog Petra, praćeni s uporednim ogradnim zidovima poprskanim blatom, izronila su svjetla Ciste Provo, sedam kuća osam butiga na raskršću putova prema Bosni i Hercegovini. Cista Provo - to je republika, rekli su nam na polasku iz Ciste Velike gangaši u maloj putničkoj gostionici zadružnog doma, a u gangi se nikada ne laže.