Samosvojnost narodnog stvaralaštva Imotske krajine na primjeru lirske narodne pjesme, a posebno gange

prof. Ivan Juroš napisao je ovaj tekst za "Imotsku krajinu", negdje 80tih.

 

Zavičaj naše najljepše i najpoznatije narodne balade "Hasanaginica" gotovo je neprestano prisutan u hrvatskoj pisanoj književnosti od Pavla Šitobadovića do dana današnjih, u kojima Petar Gudelj, jedan među inima, uspješno izažima sokove drevne zavičajne kulture i transponira ih u poeziju.

U Imotskoj se krajini govori standardnom novoštokavštinom ikavskoga tipa, koja je akcenatskii leksički vrlo bliska standardnom jeziku. Poneki čakavizmi kao: šćap, ognjišće, šćeta, šćuro i sl. govore o jezičnim dodirima sa čakavskim narječjem, ili je, možda, i Imotska krajina negda bila čakavska, a obilje talijanizama i turcizama otvara ne samo jezična povijesna pitanja nego i stranice mučne povijesti Imotske krajine.

 

Imotska se krajina stoljećima očitovala knjževno bivalentno: epski i lirski, a kako je u povijesti bila na vjetrometini pohoda mnogih vojsaka, narodna je pjesma njegovala više i uznosila ushićenije junačku epsku stranu imotskog duhovnog bića, dok je lirsko, osjećajno, ćutilno živjelo u narodnoj pjesmi diskretnije, potisnutije, obezvređenije, ali živjelo i nadživjelo.

Bogata je i raznovrsna kultura lirskog usmenoga narodnog stvaralaštva u Imotskoj krajini, koje je dodana s premalo priznavano, neistraženo, neafirmirano, nerijetko viđeno zazornim, a bogme i heretičkim. Svemu usprkos, ne samo da odolijeva, nego se u jednom obliku i dandanas živo razvija ne samo u zavičajnoj Imotskoj krajini nego, u novije vrijeme, i u inozemstvu, gdje danas živi i radi više od 8000 Imoćana, a među njima, svjedoči imotska zavićajna lirska pjesma GANGA, ima i stvaralaca.

Valja znati da na ovom podrućju po samosvojnom očitovanju žive dva različita oblika narodne književnosti. Jedan je ganga, deseteračka lirska pjesma u distihu, koju još uvijek možete čuti u svim selima Imotske krajine, a srijedom i u gradiću Imotskomu. Da joj je ganga ime, nema sumnje. Pjesma o svom imenu najrječitije govori:

Gango moja, ko te izmislijo,
Škutor Mate, đava ga odnijo !

Gango moja, što te piva nebi,
kada san se rodijo u tebi !

Volin tebe zapivati, gango,
neg zaplesat valcer oli tango !

Drugi je oblik dulja lirska pjesma, koju sam slušao i zabilježio u Vinjanima Donjim, selu u blizini Imotskoga. Ona nema svoga imena, a kako se pjevala uz zvuke dipala u dobro poznatomu i cijenjenomu Vinjanskom kolu na imotskom Pazaru na Svijećnicu (u narodu i Kalandora, Kalendora i Kandelora), mogli bi smo je zvati vinjanskom pjesmom. Vinjansko kolo, koje još mnogi pamte, više se ne igra na Svijećnicu, ne čuje se cilik dipala, ne lepršaju živopisne vinjanske nošnje, ali lirska vinjanska pjesma još nije posve nestala, ona se rijetko čuje, uglavnom u jesen i zimi, kada se stariji okupe na sijelu (u narodu: silo), u kakvoj svečanoj ili ugovorenoj prigodi. U vinjanskim.se pjesmama očituje vedra prostodušnost narodnog duha ("Šta mi radiš Mare") i idilična strana seoskog življenja.

Čudan i čedan svijet narodne pjesme čeka da ga se prene pa da zasja ljepotom i duhom davnine.

Zatvorenost gradića Imotskoga prema selu i seoskome obistinila se u prošlosti i kao potreba da se živoj epskoj i lirskoj narodnoj pjesmi, a osobito nasuprot kliktavim proplamsajima gange, zapjeva drugačije, gradskije, mekše, kultumije, ljepše, zakašnjelo prenoseći pseudo trubadurske primorske odjeke nego li da se približi silovitom natpjevavanju seoskih momaka i djevojaka. Stvarao se tako jedan svijet varoške malogradske polunarodne pjesme, koju selo nikada nije pjevalo kao svoju, premda u toj melodiji ima ljepote, nježnosti, srca.Više je pažnje posvećeno pjevanju nego li tekstu i kao vrijednosti treba naglasiti njihove glazbeno-pjevne mogućnosti, ritmičku jednostavnost i jasnoću. Motivacijski su te imotske pjesme gotovo istovrsne, oblikuju motiv ljubavi u različitim varijacijama. Nastajale su u svjesnoj težnji za čvrstom lirskom formom, a nerijetko su u tom htijenju činjeni raznoliki ustupci. Ganga je neobično živ i produktivan usmeni lirski narodni oblik, možda najproduktivnijii najviše zbiljski inkorporiran u svakodnevicu od bilo kojega lirskog očitovanja usmene narodne književnosti u nas. Stvara se i pjeva se ne samou Imotskoj krajini nego i u susjednoj Hercegovini, a ako koga od onih koji je pjevaju upitate da vam objasni ime ove kratke lirske pjesme, neće znati odgovoriti.

Uhu je nenaviklu na gangu ovo pjevanje čudno, zagonetno,strano i daleko.

Gangu pjevaju najmanje dvojica ili dvije, rijetko dvoje, a u ganganju ih može sudjelovati više. Pjesmu započinje pjevač i vodi je do svršetka, a one koji ga pjevajući prate (gangaju), zovu guslačima, iako se ganga ne pjeva uz gusle. Spominjem način izvođenja gange zato jer joj ime još nije objašnjeno, a može biti da odgovor treba tražiti baš u tome. Naime, guslači, prateći pjevača, ostvaruju često slogovne napjeve slične zvukovima gusala. Za njih koji prate pjevače i kaže se da gusle, a kad žele zagangati, pitaju međusobno tko će gusliti.

Je li ganga dobila ime prema zvuku struna naših gusala i je li ganga od gan-ga ? Bit će da je u pitanju sadržani odgovor.

Ganga je tematski i motivacijski neobično adaptilna i raznovrsna. Ona bilježi sve značajne promjene u životu stanovnika Imotske krajine, ali i najvažnija općeljudska pitanja. Može se reći da joj je stalan samo deseteračkidi stih, iako se i on u pjevanju toliko transformira da se ista ganga gotovo u svakom selu pjeva ganga drugačije, a ostajuda žive i da se dopunjuju samo ona pjevanja koja su posvojim estetskim osobitostima osvojila publiku. Tako se npr. danas govori o "Nenadića pivanju", "Bušića pivanju", "Goričkom pivanju" i sl. Ulogu žirija obavljaju stanovnici kraja u kojemu se ganga-pjeva, bez obzira da li znaju ili ne znaju gangati. Pjevaju je, slušaju i odabiru podjednako svi, i oni koji nikada nisu išli u školu kao i oni koji su svršili visoke škole i fakultete, što je pouzdanim znakom njezine vitalnosti, aktualnosti i samosvojnosti.

Pjevanje je najvažnijim kriterijem života ove autohtone usmene lirske narodne pjesme, kao što je čitanje pouzdanim kriterijem života pisane književnosti. Mjereći je tim mjerilom, ganga uistinu živi osebujno, a budućnost joj nije kratkog vjeka.

Vrlo široki raspon tema i motiva mnogobrojnih ganga prerasta okvire ovoga rada i zaslužuje potpunije i temeljitije osvjetljenje. Motiv ljubavi ostvaren je u razlićitu svjetlu: od želje za posvemašnjom kršćanskom čednošću do slavljenja sladostrasnoga putenog užitka; motiv pomoći drugome u nevolji diše u gangi toplom altruistićkom širinom; ljubav prema zavićaju u gangi se otkriva kao ovovjeko moderno poimanje zavičajnosti u jeziku; sunce kao izvor života i životne topline; pogubnost mode seoskih djevojaka; tuga, prkos, sloboda, ponos, poruga, dvoličnost, idila zavičaja, kršćanski simboli vjerovanja, put u svemir.

Među gangama koje nastaju u našem vremenu središnje mjesto pripada motivu pečalbe. U njima je dat doživljajni i misaoni svijet djece, mladosti, pečalbara, starih majki i očeva kod kuće, a ne promiče gotovo ništa što je u vezi s odlaskom, načinom doživljavanja tuđine, povratkom, nesretnim djetinjstvom bez roditelja, neispunjenim ljubavima i nedosanjanim snovima. Te su gange ozbiljne i teške kao kletve, a lamentativnim bolom i čemerom natopljene poput zavićajnih naricaljki. U njima se do tragike ozbiljno i odlučno pokrenuo svijet najosjetljivije dubljine bića:

Ne daj, bože, crnu Ciganinu,
da za kruvom ide u tuđinu !

Oj Njemačka, nevoljo i tugo,
vratit ću se neće proći dugo !

Đava odnjo Njemačku i marke,
ja san osta bez ćaće i majke !

Ganga se pokazuje životvornom i živodajnom i ne eksperimentirajući nastavlja svoj umjetnićki život iz života, čuvajući kontinuitet svoje umjetničke povijesnosti. U sebi toliko sublimira život, toliko se napaja njegovim najjačim sokovima da je nije pretenciozno nazvati hrvatskom usmenom narodnom haiku pjesmom. Ona je branom na kojoj se provjeravaju i potvrđuju ili odbacuju iskustva, u njoj se kušaju i bore shvaćanja o životu zajednice i pojedinca u njoj, ona je narodni poetskii filozofski regulativni mšljenja i djelovanja, najpouzdaniji izvorni oblik umjetnički potisnute, a ćudno bogate imotske ćuvstvenosti. U ovom kamenjaru, gdje je život uistinu borba gruba i bespoštedna, svakodnevni strah ZA i strah OD , zbilja u antitezi surovosti i običajnog ethosa, koji se osobito živo javlja u najraznovrsnijim nijansama stida ("Hasanaginica"), može biti autentično izražena jedino u strasnom sunovraćenju u zbilju i nakon toga i gangom, koja nikakva drugaćija nije mogla biti

Ona je u ovom prostoru onaj i onakav lirski oblik koji se svojim sublimiranim nesimetričnim deseteračkim stihom naprosto nudi motivacijskom i tematskom raznovrsnošću svojih mnogobrojnih transformacijskih pojavnosti. Motivacijske raspone i umjetničke mogućnosti djelomice će pokazati ova tri primjera:

Gango moja, što te piva ne bi
kada san se rodijo u tebi !

U pismi se svašta pivat more,
lud bi bijo ko bi zamirijo !

Gorke moje suze divojačke,
vratite mi dragog iz Njemačke !

I ne treba biti osobito dobar čitatelj pa čuti kako se u prvoj to zavičajno biće opire svemu što bi da gange nestane, u drugoj se tankoćutno provlači misao o slobodi pjesme i o slobodi umjetničkog očitovanja uopće, a iz treće govori ovo naše vrijeme riječima nelubljenih imotskih djevojaka.

Ganga je imala i branila svoju poetiku, koja po poimanju umjetnosti nije zaostajala ni estetski ni problematski ni vremenski za napisanim estetakim shvaćanjima. Branila je svoju samosvojnost. svoje umjetničko i naše ljudsko pravo na slobodu pjesme, slobodu izraza, slobodu izbora islobodu uopće.

U pismi se svašta pivat more,
lud bi bijo ko bi zamirijo !

Ovo nije samo program gange i ako je to ponajviše. Njezine su poruke u vremenu kad je nastala bile dalekovidne i dalekosežne. Ona je izrazom samosvojnosti duhovnog bila narodnog bića nekomu poeziji nesklonu, represivnu vremenu i uvijek se ponovno aktualizira kad se umjetničkom očitovanju pristupa pragmatsko-programatski.

Ganga u sebi nosi obilježje povijesnosti života u prostoru i vremenu u kojemu je nastajala. Ona je na dernecima u Imotskoj krajini znala biti uzrokom zamjeranju, svađama i bitkama podijeljenih strana, a razlika se u mišljenju i shvaćanju saopćavala raznolikim glasnim natpjevavanjem sadržajno različitih pjesama.

Ovakva kakva je ganga se borila i izborila za duhovno sadržajniji, kulturniji, bogatiji, otvoreniji i ljudskiji pristup zajednici. Dalekosežnom pronicljivošću i vidovitošću svojih poruka ona natkriljuje ne samo vrijeme u kojemu je nastala nego i ljudsko iskustvo, pojavljujući se mišlju vodiljom kao ideal koje mu se treba približavati čitava ljudska zajednica.

Jezgrovitim narodnim leksikom koji joj je svojstveni po kojemu ganga jeste, u sebi sintetizira mučni povijesni hod ljudi ovog kraja otvarajući nova svijetla obzorja carstva slobode. A mogla je osvijetlili to sveto poslanstvo umjetnosti zahvaljujući istinskoj ukorijenjenosti u narodni život, autohtonošću i samosvojnošću sebe same