Ganga

Prvo izdanje knjige "Ganga" iz 1973.g. Prvo izdanje knjige "Ganga" iz 1973.g.

dr. Anđelko Mijatović, hrvatski povjesničar.

Ovo je uvod u knjigu, koja je izišla 1971.godine.

 

Nije ovo prvi prikaz o gangi; njemu je prethodilo nekoliko članaka i radova kulturno-znanstvenih radnika s područja narodne umjetnosti. Prije nego iznesem svoje mišljenje o ovom obliku narodne umotvorine, prikazat ću sažetke prethodnih ogleda po redoslijedu njihova objavljivanja.

 

Godine 1934. objavio je Branko Marić članak "Hercegovačka ganga".U njemu on uzore i prapočetke gange nalazi u grčkoj heterofoniji (višeglasju), pa u ruskoj i javanskoj pučkoj glazbi. Iz njegova prikaza vidi se da pod gangom razumijeva sve vrste pjevanja u Hercegovini. U tom prikazu Marić kaže da mimoilazi jednopjev i nahijske naricaljke, svirku, bogate melose, sevdalinke i.t.d.", a zaustavlja se "kod seoskog dvopjeva". "Taj dvoglas", nastavlja on, "ima tvrdu koru za svrdlo našeg poltonskog sistema i našeg ukusa, a sama je jezgra na prvi pogled nevidljiva, opora i gorka, ali ipak ta tekovina našega naroda mora da ima svoj (nesvjesni) sistem - zakon kreiranja i izvađanja, koji se zbiva pod dojmom ukusa i duševnog nastroja jedne narodne cjeline. Toj čistoj našoj narodnoj pojavi i ako 'divljoj' moramo odavati više pažnje i dužnog poštovanja. To je stvorila ona ista kolektivna narodna duša, koja nam daje zdrave i divne originalne motive veziva i rezbarija, šarenilo narodnih nošnja i kretanje narodnih kola." Ganga, po Mariću, "to je stara naša pjesma s novim imenom"; "taj način pjevanja vele.da je u Hercegovinu došao pred kojih trideset godina iz Dalmacije"; tvrdi da je u opadanju, da "oko Imotskog i Posušja imamo najdotjeranije uzorke te pučke kreacije". Dalje Marić iznosi da je ganga pjesma mladosti, da je pjevaju i ženske i muški (po dvoje, po troje, pa i cijela skupina, i to tako što jedan pjeva, a ostali ga prate u istom ritmu na slogove gan, gan, gen, gin, gon, gun, već "prema vokalima pjesme glavnog pjevača".

Marić je utvrdio da ima više tipova ganga (Posušje, Drinovci, Goranci, Mostarski Gradac, Ljubuški); da je ona po tvorbi melodije i po pratnji razvijenija s desne strane Neretve, a s lijeve "priprostija i nerazvijenija". "Čudan dojam", kaže Marić, "čini svršetak toga pjeva skoro uvijek u disonanci (oko sekunde), nekad mekšoj, a nekad opet tvrdoj, prema samom opjevavanju, - ako je pjesma nježnija, tugaljivija zna se pratnja udaljiti do terce, obično male, a opet se nekad sliju oba glasa na koncu do male sekunde, najrađe u dvoglasu noćnih putnika, gdje dadu u jakoj dinamici oduška neodoljivoj snazi, i nekom nesavjesnom čeznuću, pa kao da se ta disonanca gubi u tremolu udaljenog soliste. Interval njihova pjeva ne odgovaraju uvijek tempiranom ugođaju, pa su i ovi navodi često puta za približnu oznaku." Dalje govori autor o tekstovnom obliku gange: to je većinom dvostih - deseterac, a ponekad sedmerac, osmerac, deveterac, pa i jedanaesterac, što se tiče sadržaja, on je većinom erotičan. Na kraju prikaza Marić završava tvrdnjom kako starost gange seže u "nedogledno daleko", kako ona prati hercegovačku mladost, svuda kod svečanosti", ali ističe i to da ona gubi svoju svježinu i nestaje, i da ova pojava narodnog stvaralaštva zaslužuje da se njome općenito pozabave stručnjac narodne umjetnosti.

Četiri godine kasnije, s raspravom "Pentatonika u bosansko-hercegovackoj pučkoj muzici", Marić je ušao dublje u bit glazbenog pojma petoglasja (pentatonike), u kojemu je sačuvano najstarije narodno blago. Ovu vrstu melodije - po autoru - nalazimo kod svih starih kultura: u Kini, Japanu, Burmi, Sijamu, po čitavom indijskom arhipelagu, među Indijancima u Americi, a također i u današnje vrijeme. O pentatonici su još u IV. stoljeću prije Krista pisali grčki teoretičari Aristoksen(os) u djelu "Harmonia" i Plutarh u djelu "O muzici". Autor je nadalje prikazao obilježje, značenje i utjecaj pentatonike na narodni melos u Bosni i Hercegovini, gdje ubraja i gangu (Posušje, Imotski...).

Treći put, bar koliko je meni poznato, Marić se posvetio pitanju gange u prikazu "Iz područja gange". Na samom početku toga članka autor je značenje gange poistovjetio s općim značenjem, pjesme: "Put u ovo područje dovodi nas u najintimnije kutove seoskog života, u prvom redu seljačke omladine. Popijevka mu je najsnažniji izražaj bogate duše, pjesmom uspavljuje čedo, prikračuje duge dane čobanskog života, daje izražaja neodređenoj čežnji mladih srdaca, osvježuje ritam srpova, uklanja umor iz razigranog kola, prati zaručnicu u novi dom, a pokojnika u sretnu vječnost. Pjesma je selu dnevna štampa, lijepa knjiga i učiteljica života. Ona se rađa i razvija na selu, na polju, u brdu, u domu, u skupini i kod pojedinca". Zatim Marić utvrđuje da pjesmu stvara pojedinac, ali da joj šira zajednica "određuje vrijednost, skraćuje i produžuje vijek". Ističe da bi se naziv ganga mogao dovesti u svezu s albanskom riječju kang, koja znači pjesma, veselje, zabava, a da narod smatra kako naziv ganga dolazi od toga što oni koji prate glavnog pjevača, često i ne znajuci stihove, pjevaju na slogove gan..., gan..., gin..., gon..., gun... već po samoglasnicima pjesme. Dalje autor iznosi da se u gangi opjevava svakodnevni život sela: ljubav, vojska, duhan, odlazak u Ameriku, Belgiju i Francusku, i ostala zbivanja. što se tiče dijafonije gange, kao njezin uzrok autor Iznosi mogućnost da je "to način izražaja njegove otporne snage u vjekovnim patnjama i borbi sa tlačiteljima".

Marić je dalje upozorio i na to da se hercegovačko ganganje ne može zamisliti bez početka takozvanog inicija: "Počinje uvijek glavni pjevač s uspregnutim glasom, a ubrzanim terripom. Tonalna su obilježja ograničena na nizove do oko pet tonova, taj opseg rijetko kada prekorači. Od intervala su najčešći sekunda i kvarta, na sekundi najvoli završiti tzv. varavi završetak. To mu možda nameće i brojanični (litanijski) oblik teksta. Skoro cjelokupna metodika gange ima ovo svojstvo, uz navedeni razlog mogli bi biti takovom svršavanju i ostaci stare pentatonike (ili stare dominante). Terca se najviše javlja u samom motivu, drugačije je rijetka. Početni su motivi pretežno ulazeći i završavajući. Analizirao sam 620 naših napjeva. Tu sam naišao na nevjerovatnu aktivnost nutarnje srodnosti motiva, naime ustroj naše pjesme počiva skoro isključivo na variranju, tzv. 'doseljavanje' susreće se veoma malo, što je pohvalno za stvaralački duh jednog naroda." Marić je utvrdio također da se pjevači gange obično služe na završecima pjesama glisandom, koji tu prelazi u neodređeni visoki krik, pa se u portamentu spušta "do kvarte (kvinte)." Smatrajući sve vrste pentatonskog pjevanja gangom, autor nju pronalazi i preko Drine kod Era (tj. oko Užica), oko Kosovske Mitrovice, oko Raške i Gornjeg Milanovca u Srbiji. Svoj članak "Iz područja gange" završava zaključkom: "Ganga je naša čisto narodna popijevka i njezin je život omeđen samo na selo. Pred 'kulturom' iščezava i posve je nestaje, na njezinu baštinu dolazi za nju tuđa muzika, koja joj kao 'nekulturnoj i divljačkoj' uzima pravo na život i opstanak. Doći će vrijeme, ne bilo brzo, da ćemo je žaliti i nju i njezino vrijeme, a pomoći joj teško da možemo..." godine 1951. objavljena je studija "Polifoni oblici u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine" Cvjetka Rihtmana (Cvjetko Rihtman, "Polifoni oblici u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine", Bilten Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, 7-20. Iz teksta se vidi da se autor služio Marićevim radovima, ali to nigdje ne navodi. Također, notni primjeri pokazuju da neki zemljopisni pojmovi autoru nisu jasni. Tako on Veljake stavlja u Bekiju, a Klobuk u Nahiju) .

U njoj autor, govoreći o polifoniji - višeglasnom pjevanju ili sviranju, radi uzora navodi i pjesme koje se zovu "gange ili gangalice", u kojima drugi glas uopće ne izgovara riječi, "nego prati, prvog pjevača sa: gan, gan, ili gn, gn, gu." Te se pjesme, tvrdi autor, razlikuju po kraju ili po načinu izvođenja, pa se po tom svojstvenom obilježju i nazivaju: bekijska, nahijska, bosanska ganga ili sicavica, brojanica, rastezavica, itd. Naziv ganga, po njegovom mišljenju, ne potječe od albanske riječi kang, već taj izraz kod nas dolazi od riječi gangati. Taj način pjevanja, tvrdi on dalje, novijeg je datuma; pri tom se poziva na mišljenje seljaka da je u Hercegovinu počela ganga prodirati nakon austrijskog zaposjednuća Bosne i Hercegovine, i da je osobito udomaćena oko Ljubuškoga pa sve do Prozora i Kupresa. Po Rihtmanu, polifonija na Balkanu, dakle i ganga, ostatak je prakse predslavenskih naroda Ilira.

U Muzičkoj enciklopediji Vinko Žganec je također usvojio tvrdnju Rihtmana na temelju spomenute njegove studije. U Enciklopediji Jugoslavije, govoreći o narodnoj glazbi, on je iznio: "Posebna su vrsta dijafonije tzv. 'rere' ili 'gange' iz imotskog kraja."

Godine 1968. u ekipi -Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine- iz Sarajeva, koja se bavila etnografskim istraživanjima na području širokobriješke općine, sudjelovala je i Dunja Rihtman istražujući glazbenu narodnu tradiciju. Svoja zapažanja objavila je 1970. u studiji pod naslovom "Narodna muzička tradicija lištičkog područja." Govoreći o višeglasnom pjevanju (polifoniji) i njegovu obilježju na spomenutom području, autorica za gangu kaže: "Sve navedene oblike prve i druge kategorije nalazimo u pjesmama koje narod zove 'ganga' i 'brojka' ('brojnica', 'broja', 'brojavica'). U toku pjevanja u kojem učestvuju tri pjevača uloga svakog glasa je jasno određena. Za prvi glas; tj. za prvog pjevača kažu da 'priginje', 'oduzima', 'sleginje', 'počinje', a za ostalu dvojicu pjevača da 'gangaju', 'voze', 'prate', 'preuzimaju'. Brojom nazivaju pjesmu u kojoj oba glasa u toku pjevanja izgovaraju isti tekst, za razliku od gange - oblika pjevanja u kojem drugi glas ne izgovara tekst, nego prati prvog pjevača sa muklo 'e', ili vokalom 'o'."

Nadalje, autorica je utvrdila da narod razlikuje stariju i noviju širokobriješku gangu i broju, da razlikuje lištičku gangu od brđanske, nahijske i bekijske, i da su razlike među varijantama vrlo malene: one se očituju u tonalnim odnosima i u detaljima melodijskog kretanja drugog glasa.

Kad govorimo o gangi, potrebno je odrediti šta se razumijeva pod tim pojmom: šta nazivaju gangom oni koji je stvaraju i pjevaju; je li to svako pjevanje na jednom određenom području ili samo neko pjevanje; je li to samo pjevanje ili su to pjesme; dakle, šta je ganga općenito.

Ganga je način pjevanja, i to višeglasnoga, a u nedostatku društva za pjevanje ganga je i jednoglasni način pjevanja. Potrebno je ovom prigodom naglasiti da svaki pjevač, gdje god se ganga pjeva, vrlo dobro i strogo razlikuje gangu od svakog drugog načina pjevanja - "putničkog", "brojkavice", "treskavice", "treje", "džotavice", "rere", "ojkavice" i svih drugih mogućih načina pjevanja što se susreću na području Dinarskog gorja, gdje je uobičajena pentatonika slavensko-ilirsko-mediteranskog podrijetla. Značenje pojma ganga dvostruko je: 'pjevati gangu' ili 'pratiti pjevača u pjevanju gange.

  • Putničko pjevanje vrlo je staro pjevanje. Poznaju ga samo stariji ljudi, a rijetko mlađi. Pjeva se u zapadnoj Hercegovini, Imotskoj krajini i oko Duvna; pjeva li se i u drugim krajevima, nisam mogao utvrditi. Taj napjev započinje i pjeva pojedinac, djelomično izgovarajući riječi po napjevu ili pak ispuštajući poluglasove, što sve skupa tvori melodiju. To pjevanje u isti mah mogu pjevati dva ili više pjevača, ali se obično pjeva tako da najprije pjeva jedan, a kad prvi pjevač završava pjevanje, preuzimlje drugi i nastavlja tako redom. U pjevanju se, dakle, može izmjenjivati više pjevača. Pjesme toga pjevanja jednostihovne su: Di li bismo, di li ostanismo? - Pivni malo, pivalo se samo! Lezi s njom, pod kabanicom! i sl. Prvi pjevač prepušta pjesmu drugom pjevajući: Pivni, brajko moj! ili: Deder, brajko moj! i sl. To pjevanje prikladno je za putovanje, i to osobito na konjima; odatle mu i naziv.
  • Brojkavica, treskavica, treja po izgovoru riječi u pjevanju čine neku vrstu prijelaza između putničkog pjevanja i prave gange. Sam način pjevanja najbolje se vidi iz naslova nastalih iz melodije. Svi ti napjevi smatraju se starijim pjevanjima i pjevaju se obično u svatovima, o božićnim i uskrsnim blagdanima ili prigodom nekih slavlja.
  • Džotavica je zborni način pjevanja u kojem obično sudjeluje više pjevača. Toga pjevanja ima nekoliko vrsta, a razlikuju se u napjevima. Svi napjevi imaju svoj početak - inicij. To pjevanje izvodi se ovako: (inicij) U Višnicii, m Višniciii, di je guusta goraa... (pievanje) U Višnici, u Višnici dii je guusta gooora, uii Viišniicii, diije guusta goora... Drugi dio te pjesme pjeva se jednako kao i prvi ili se pjeva zajedno s prvim dijelom, ali se onda prvi dio ne ponavlja. U pjevanju tih napjeva stvaraju se novi napjevi tako što se u sredinu prvoga stiha ubacuju pojedine riječi, na primjer: Mala, moja, tange lange, sve ti lake noći, ja baraba, tange lange, kasno ću ti doći. Ima nekoliko nizova riječi koje se prigodom pjevanja umeću u sredinu ili na kraju stiha, na primjer: Vinova lozica, a šareno grožđe, koga moje srce voli toga nema ovđe; Igraj društvo dvoje, troje - perje, pleme, moje pleme ege ge moga gazde ece ce, troj bijeloj rumenoj; Sitan kamen ne Ijuljaj se, moj dragane, ne uzdaj se, neću ti ja, već da bude sudbina, itd. Svaki umetak ili dodatak stvara novu melodiju.
  • Rera je način pjevanja po svojem glazbenom ustrojstvu sličan gangi. Pjeva se u Dalmatinskoj zagori,otprilike na području između Cetine i Krke.
  • Ojkavica ili ojkanje jest način pjevanja uobičajen u zapadnoj Bosni (od srednjeg toka Vrbasa do Drine), u sjevernoj Dalmaciji, u sjevernoj Hercegovini, u srednjoj i istočnoj Bosni.

Šta se može reći o etimologiji riječi ganga? Vidjeli smo da Marić smatra kako riječ ganga dolazi od albanske riječi kang. Rihtman odbacuje tu mogućnost i smatra da taj izraz dolazi od rijeći gangati, koja je po Rihtmanovu mišljenju nastala odatle što pjevači odnosno pratioci ili gangači prateći pjevača izgovaraju slogove gan... gan... gan...

Mogli bismo reći da se te pretpostavke po sebi i ne isključuju. Svakako, nijedna se od njih zasad, dok još nisu podrobno istražene i potvrđene, ne može smatrati konačnim rješenjem. Vrlo je važno točno utvrditi na kojem se sve području ganga pjeva. Vidjeli smo da su spomenuti autori određivali lokalitet gange i svodili je na područje Bekije i Nahije, oko Prozora i Kupresa, na području istočno i zapadno od Neretve ili pak na Imotsku krajinu.

Skupljajući pjesme što se u gangi pjevaju, i ja sam istraživao na kojem se području ganga pjeva. Tako sam utvrdio da je ganga pjevanje hrvatskog seoskog stanovništva u Hercegovini na području čitave Imotske krajine, oko Duvna, Livna i Kupresa. Utvrdio sam također da i seosko muslimansko i srpsko stanovništvo koje živi na tim područjima pjeva gangu. Prostor na kojem se ganga pjeva počinje nešto istočnije od Cetine, pa seže na istok do iza Neretve (oko Nevesinja (?), Stoca i do Popova Polja), od Biokova i gorja što dijeli jugozapadni dio Hercegovine od mora, pa na sjever do iza Livna, Kupresa, Prozora i do Ivan-planine. Može se reći da je ganga pjevanje sela; nju potiskuje uljudba, s različitim uspjehom.

Potrebno je iznijeti i na koji se način ganga pjeva. Kako smo već vidjeli, ganga je načelno dvopjev; jedan pjeva, a prate ga jedan, dva ili više "gangača", ali svi u jedan glas. Koliki će broj "gangača" biti, ovisi o skupini u kojoj se pjeva, o glasovima svih koji sudjeluju u pjevanju ("pivača"), to jest da li se oni slažu; a ovisi i o samom glavnom "pivaču", odnosno o njegovu grlu: može li izdržati da ga prati jedan ili više glasova. Glas glavnog pjevača treba nadvisivati ostale i predvoditi ih u tijeku pjevanja.

Kakvu ulogu ima pjevač? On obično započinje pjesmu i predvodi ostale u tijeku pjevanja. On je glavni u pjevanju; vodi ga tako da usmjeri glasove u jedan tok. Ostali glasovi - gangači - prate "pivača" svojim neodređenim glasovima, odnosno poluglasovima sličnim vokalima slogova što ih izgovara pjevajući "pivač". Dok se za glavnog pjevača uvijek kaže da "piva" ili "vodi", za njegove pratioce u pjevanju kaže se da "gangaju", "priginju", ili "prate".

Svaki napjev gange može se raščlaniti na početak - jednopjev, i na glavni dio pjevanja - dvopjev. Već je Marić upozorio da se ganga ne može zamisliti bez takozvanog inicija - početka. Pjesmu koju će pjevati započinje "pivač" ili netko od "gangača". U narodu se taj pojam zove "započinjanje". Pjesma se "započinje" po potrebi; nema neke procedure ili nekog krutog običaja, već se često svi pjevači natječu tko će prvi započeti pjesmu. Ako pjesmu "započinje" glavni pjevač, onda, da bi se malo odmorio, daje znak jednom od supjevača da preuzme "glas", i to riječima, potiho: "Privati!" ili "Priuzmi!", a često i nekom kretnjom, migom. Ako pjesmu "započinje" jedan od gangača, onda pjevanje preuzimlje sam glavni pjevač i "vodi" dalje. Ako se pjevači nisu dogovorili tko će biti "pivač", onda onaj koji je iznenada započeo pjevanje obično kaže, također potiho, onomu za koga zna da najbolje pjeva, da vodi pjevanje, i to riječima: "Vodi!" ili "Uzmi!". Vremenski razmak između "započinjanja" i prihvaćanja pjevanja različit je i, ovisno o raspoloženju samih pjevača, traje od jedne sekunde pa do jedne minute, a nekad i više. Onaj koji "započinje" gangu, po fiziološkom imperativu i nesvjesno pročisti grlo i ovlaži ga, izdigne glavu i prsa da bi pluća primila što vise zraka, a zatim iz glasnica kroz usta provali napjev onakva obilježja kakva se već ganga pjeva.

Kako izgleda inicij - početak i samo pjevanje gange, pokazat ću na načinu pjevanja bekijske gange koja se počela pjevati najkasnije nakon prvog svjetskog rata: "Gango moja, uvik san te piva, / pivat ću te dok me bude živa!"

Onaj koji započinje: Gaaangoo moooojaaaa, uuvik saan te piivaa...

Onaj koji preuzimlje napjev: Gaaangoo moooo-

Onaj koji vodi: -jaaaa uuuviik saaan te piva... ... uuviik saan tee piivaa...

Drugi dio pjesme također se pjeva kao i prvi ili se nastavlja pjevajući s prvim dijelom, i to ovako: kad se otpjeva: ...ja, uvik san te piva (...jaaaa uuuviik saaan te piiiva...), nastavi se odmah pjevati: ...pivat ću te dok me bude (...piiivaat ćuu te doook me buude žiivaa).

Ako se čitava pjesma ne pjeva odjednom, onda je svaki stih zaseban niz riječi, ali s dijelom sadržaja pjesme. Kad se drugi dio pjesme pjeva posebno, onda on također ima svoj početak, kao i prvi dio. Zapravo, u tom slučaju svaki se dio pjeva zasebno.

Visina i brzina napjeva zavisi o fizičkoj mogućnosti samih pjevača, prije svega o njihovim plućima i glasnicama. Kod nekih pjevača vokali odnosno slogovi mogu biti kraći ili duži; također i riječi pjesme mogu se pjevajući izgovarati neovisno jedna o drugoj ili vežući se jedna uz drugu. Uspjeh pjevanja svake pjesme, pa tako i gange, ovisi o samim pjevačima, to jest kako će oni "izvesti" svoj pjev.

Naveo sam kao uzorak primjer pjevanja bekijske gange. I svaki drugi napjev gange ima svoj početak i pjevanje. Iz dosadašnjeg prikaza vidi se da ima više napjeva, odnosno više vrsta gange. Broj napjeva gange ne može se točno utvrditi. Dok jedni nastaju, drugi nestaju. Održavaju se one gange koje su najpogodnije za pjevanje, najmelodioznije i koje su slušateljskom uhu najprikladnije. Svaki kraj ima svoju gangu, svako selo svoju, pa često čak i zaseoci imaju svoju gangu. Po svojem napjevnom ustrojstvu sve su gange slične. Stvaraoci tih napjeva obično su momci ili djevojke, a na njihovo stvaranje utječu napjevi nekih već postojećih ganga, mentalitet i raspoloženje pjevača, pa i sama pjesma. Zaključio sam da su sve gange nastale spontano i prigodno, već prema okolnostima u kojima su nastale. Također mislim da na napjev gange najviše utječe mentalitet pjevača. Ako isti napjev pjevaju pjevači iz različitih sela, sama se ganga u uhu slušatelja doimlje drukčije.

(Početkom godine 1973. tvrdila su mi dva momka iz Sovića - Ferdo Vlašić (rođ. 1946.) i Stipe Jelić (rođ. 1947.) - da znaju pjevati pedeset i dva načina gange)

Napjev gange izvire iz nutrine čovjeka; on je više posljedica duševno nego fiziološkog ustrojstva čovjeka. U tome je i razlog što postoji velik broj napjeva gange. Čini se da se najduže očuvala ganga okavica", u kojoj kroz glasove pratitelja – gangača u uhu slušatelja dolazi do izražaja kao odjek vokala "o". Po kazivanju onih koji je pjevaju, taj napjev potječu s kraja prošlog ili početka ovog stoljeća. Nekako oko prvog svjetskog rata nastali su oni napjevi koji se danas nazivaju bekijska i nahijska ganga. Mnogi su napjevi iz tog vremena izumrli, zaboravili se. Nakon drugog svjetskog rata mnogi su naojevi nastali u razdoblju otprilike od 1948. do 1950 godine. Svaki dernek i svaka svetkovina donosili su nove napjeve.

Šta se može reći o starosti gange i njezinu postanku ? Vidjeli smo da Marić i Richtman govore da je ganga u Hercegovini nastala u vrijeme austrijskog zaposjednuća (1878.g.), odnosno da je tih godina donesena iz Dalmacije. Međutim kako smo vidjeli, ganga se pjeva u Imotskoj krajini i ni u jednom djelu Dalmacije, pa kad bi postojbina gange bila Imotska krajina, onda bi je Hercegovci mogli naučiti pjevati i prije 1887., jer ih je svakodnevni život vezao s Imoćanima. Odgovoriti na to pitanje svakako je vrlo teško. Ganga je bez obzira koliko je po svom tonskom ustrojstvu gruba i "divlja" na području gdje se pjeva omiljenija od svih drugih načina pjevanja.

Zadnji sadržaj od dr. Anđelko Mijatović